Andrija Rački
Andrija Rački (Fužine, 30. studenog 1870. – Rijeka, 14. listopada 1957.) bio je hrvatski svećenik i povjesničar.
Studirao je teologiju u Senju od 1889. do 1892. godine te u Innsbrucku (1892.).[1] Za svećenika je zaređen 1893. godine.[2]
Doktorirao je u Zagrebu 1898. godine. Predadvao je od 1895. do 1902. kanonsko pravo i crkvenu povijest na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju.[1]
Godie 1902. bio je župnik na Trsatu. Tamo je 1906. bio jedan od osnivača Gradske glazbe.[1] Godine 1909. s još 28 svećenika riječkog i bakarskog dekanata potpisao je predstavku nadbiskupu Posiloviću protiv mađarskih posezanja za riječkom župom. Godine 1911. bio je imenovan kanonikom Stolnog kaptola modruškoga.[2]
Godine 1917. bio je organizator svećeničkog sastanka poznatog kao Svetokuzamska sinoda. Zatim je priznao krivnju i prihvatio disciplinske mjere protiv njega.[3]
Bio je član Narodnog vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak. Nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od utemeljitelja Staleškoga društva katoličkih svećenika u Hrvatskoj.[1]
- ↑ a b c d LZMK1.
- ↑ a b Skenderović 2007, str. 330.
- ↑ Skenderović 2007, str. 331.
- Skenderović, Robert. 2007. Andrija Rački i „Svetokuzamska sinoda“ 1917. godine. Riječki teološki časopis. Riječki teološki časopis. Rijeka. 30 (2): 325–336
- Rački, Andrija. Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 23. siječnja 2025.