Ainuski jezici
| Ainuski jezici | |
| Aynu itak アイヌ イタㇰ / Айну итак | |
| Regije | Hokkaido (prethodno Sahalin, Kurilski otoci i vjerojatno sjeverni Honshu) |
| Razredba | Primarna jezična porodica ainuski jezici Hokkaido-ainuski †kurilski ainuski †sahalinski ainuski |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-2 | ain |
| ISO 639-3 | ain |
| Glottolog | ainu1252 |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Ainuski jezici mala su jezična porodica, često smatrana izoliranom, kojom su kroz povijest govorili Ainui, narod nastanjen na sjeveru Japana, okolnim otocima i (prethodno) Kamčatki.
Glavne se inačice ainuskoga jezika ponegdje smatraju skupinom bliskih jezika,[1] a ponegdje razvijenim dijalektima jednog izoliranog jezika. Jedini preživjeli ainuski jezik je Hokkaido-ainuski, koji UNESCO vodi kao kritično ugroženi jezik. Sahalinski ainuski i kurilski ainuski danas su izumrli jezici. Toponimski dokazi ukazuju na to da se ainuskim jezicima nekoć govorilo na sjeveru Honshua te da je većina povijesnog govornog područja jezika nastala relativno nedavnom selidbom prema sjeveru. Ne postoje dokazane genealoške veze između ainuskih i bilokojeg drugog jezika, unatoč mnogim pokušajima povezivanja.
Priznanje više inačica ainuskih jezika diljem sjevernog Japana i obližnjih otoka raznoliko je u struci. Shibatani i Piłsudski spominju »ainuske jezike« pri uspoređivanju inačica iz Hokkaida i Sahalina.[2][3] Naspram toga, Vovin spominje samo »dijalekte«[4] Refsing tvrdi da ainuski jezici s Hokkaida i Sahalina nisu bili međusobno razumljivi.[5] Hattori je proučila inačice ainuskoga iz 19 regija Hokkaida i Sahalina te zaključila da se najveće razlike pronalaze upravo između tih dvaju otoka.[6]
Hokkaido-ainuski jezik razlomljen je na nekoliko dijalekata sa znatnim različitostima. Ti su dijalekti podijeljeni po regijama: dijalekt Oshime, »klasični« ainuski (središnji Hokkaido; Sapporo i južna obala, uklj. Iburi i Hidaku), dijalekt Samanija (jugoistočni rt Hidake, najsličniji sjevernoistočnome dijalektu), sjeveroistočni dijalekt (prema govornicima iz Obihira, Kushira i Bihoroa), središnji sjeverni dijalekt (Kamikawa) i dijalekt Sōye (sjeverozapadni rt otoka), koji je na Hokkaidu bio najbliži sahalinskom ainuskom. Većina tekstova i gramatičkih opisa ainuskih jezika bave se središnjim dijalektom Hokkaida, »klasičnim« ainuskim.
Malo je poznato o kurilskom ainuskom jeziku, no vjeruje se da se razlikovao od sahalinskog i hokkaido-ainuskog.
Kod sahalinskog ainuskog, istočni obalni dijalekt iz naselja Tarajke (blizu današnjeg Poronajska) podosta se razlikovao od ainuskih dijalekata u drugim naseljima. Dijalekt Rajčiške, na zapadnoj obali (blizu današnjeg Uglegorska), najbolje je zabilježen te su o njemu napisani zasebni gramatički opisi. Take Asai, poslijednji govornik sahalinskog ainuskog, preminuo je 1994. godine.[7] Dijalekti sahalinskog ainuskog razlikovali su duge od kratkih samoglasnika te imali finalni fonem -h, koji se izgovarao [x].
Malena količina informacija prikupljena o jeziku u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću da naslutiti kako je na sjeveru Sahalina postojala velika jezična raznolikost ainuskoga, no ti govori nisu bili dio Hattorijina istraživanja.[8]
Vovin (1993) podijelio je »dijalekte« ainuskoga ovako:[9]
- Praainuski
- Prahokkaido-kurilski
- dijalekti Hokkaida
- kurilski dijalekti
- Prasahalinski
- sahalinski dijalekti
- Prahokkaido-kurilski
Ainuski prajezik rekonstruirao je Aleksandar Vovin dva puta:[10][11]
| usnenici | zubnici/
desnici |
jedrenici | jedreno-glotalni | |
|---|---|---|---|---|
| nosnici | *m | *n | ||
| prekidnici | *p | *t | *k | |
| kontinuanti | *w | *ð | *ɣ | *h |
| piskavci | *s | |||
| roti | *r |
| Bilabial | Dental/
Alveolar |
Dorsal | Glottal | ||
|---|---|---|---|---|---|
| nosnici | *m | *n | |||
| prekidnici | bezvučni | *p | *t | *k | (*q) |
| zvučni | *d | *g | |||
| tjesnačnici | bezvučni | *s | *h | ||
| zvučni | (*H) | ||||
| sonanti | *ɾ | *j | |||
Druga rekonstrukcija pretpostavlja da su svi zvučni prekidnici osim [b] predstavljali različite foneme te rabi grafem ⟨*q⟩ za glotalni prekidnik. Vovin također uz zadršku predlaže da je, osim *s i *h, mogao postojati i treći, zvučni tjesnačnik nepoznatog mjesta tvorbe. Vovin taj treći tjesnačnik predstavlja grafemom ⟨*H⟩.
Rekonstruirano je osam prednjih i stražnjih samoglasnika, a tri su središnja samoglasnika upitna.
| prednji | središnji | stražnji | ||
|---|---|---|---|---|
| zatvoreni | *i | (*ü) | (*ï) | *u |
| srednjezatvoreni | *e | (*ë) | *o | |
| srednjeotvoreni | *E | *O | ||
| otvoreni | *a | *A | ||
Rekonstruiranski praainuski brojevi od 1 do 10 i njihovi refleksi kod jezika potomaka jesu:
| broj | praainuski[a] | Hokkaido-ainuski | sahalinski ainuski | kurilski ainuski |
|---|---|---|---|---|
| 1 | *sì=nÉ= | sinep | sinep | shinep |
| 2 | *tuu= | tup[12] | tup | tup |
| 3 | *dE= | re | rep | nep |
| 4 | *íì=nÈ= | inep | inep | inep |
| 5 | *áskì | asiknep | asik | ashinep |
| 6 | *ii=hdan= | iwan | iwan | oshwamp |
| 7 | *a=d[E]=hdan= | arwan | arwam | arawamp |
| 8 | *tu=pE=hdan= | tupesanpe | tubis | tumisampe |
| 9 | *si=nE=pE=hdan= | sinepesanpe | sinspis | shinimesampe |
| 10 | *hdán= | wan | uupis | oampe |
Ne postoje dokazane genealoške veze između ainuskih i drugih jezičnih porodica, unatoč mnogim pokušajima. Prema tome, ainuska se porodica smatra izoliranom. Ponekad se ipak pridružuje paleosibirskim jezicima, no taj je termin tek geografski krovni pojam za nekoliko nesrodnih jezičnih porodica koje su bile prisutne u istočnome Sibiru prije dolaska turkijskih i tunguskih jezika na to područje.
Istraživanje koje su na Sveučilištu Waseda proveli Lee i Hasegawa pronašlo je dokaze da su ainuski jezici i njihovi rani govornici potekli iz sjeveroistočnoazijskog ohotskog naroda, koji se uspostavio na sjeveru Hokkaidoa i proširio na velike površine Honshua i Kurilskog otočja.[13]
Ainuski jezici dijele znatnu količinu vokabulara (osobito imena riba) s drugim sjeveroistočnoazijskim jezicima poput nivškog jezika, tunguskih, mongolskih i čukotsko-kamčadalskih jezika. Iako lingvistička obilježja naznačuju da su te riječi potekle iz ainuskih jezika samih, pitanje njihovog širenja i ulaska u druge jezike do danas nije odgovoreno.[14]
John C. Street (1962) predložio je teoriju prema kojoj bi ainuski, korejski i japanski jezici pripadali jednoj, a turkijski, mongolski i tunguski jezici drugoj jezičnoj porodici, koje su zatim međusobno povezane u zajedničku »sjevernoazijsku« porodicu. Streetova grupacija bila je nastavak na hipotezu altajskih jezika, koja je u to doba predložena kao poveznica turkijskih, mongolskih i tunguskih jezika, ponekad uključivši i korejske. Altajska hipoteza danas uključuje korejske i japanske jezike, no ne i ainuske.[15] Iz pogleda usredotočenijeg na ainuske jezike, James Patrie prisvojio je istu grupaciju: ainuski-korejski-japanski jezici i turkijski-mongolski-tunguski jezici, s te dvije skupine združene u zajedničku porodicu, upravo poput Streetove »sjevernoazijske«.[16]
Joseph Greenberg je, slično tomu, ainuske jezike grupirao zajedno s korejskima i japanskima. Smatrao je da »korejsko-japansko-ainuski« jezici tvore granu njegove predložene »euroazijske porodice«. Greenberg, međutim, nije smatrao da je ta skupina blisko povezana s turkijsko-mongolsko-tunguskom skupinom u toj porodici.[17]
Altajska hipoteza danas je većinski odbačena u stručnim krugovima.[18][19][20][21]
Shafer je predložio daleku vezu ainuskih i austroazijskih jezika, koji uključuju mnoge autohtone jezike Jugoistočne Azije.[22] Vovin je također svoju rekonstrukciju praainuskog predstavio kao povezanu s austroazijskim jezicima na temelju pretpostavljenih glasovnih promjena i kognata.[23] Godine 1993., Vovin je tu tezu ipak i dalje smatrao nesigurnom.[4]
Čini se da su Ainui imali učestali kontakt s Nivsima tijekom povijesti. Nije poznato u kojoj je mjeri to utjecalo na njihove jezike. Jezikoslovci smatraju da je vokabular koji su ainuski i nivški jezici dijelili posljedica posuđivanja.[24]
Ainui su stupali u ekstenzivan kontakt s Japancima u 14. stoljeću. Analitičke gramatičke konstrukcije koje su dospjele u ainuske jezike vjerojatno su došle iz japanskoga. Veli broj japanskih posuđenica došle su u ainuske jezike, dok su primjeri suprotnoga znatno rjeđi.[25] Prema P. Elmeru, ainuski jezici spadaju pod kontaktne jezike, što znači da odražavaju velike utjecaje japanskih jezika tijekom svoje povijesti – sve od ranog i intenzivnog kontakta u, kako se pretpostavlja, Tōhokuu – pri čemu su ainuski jezici preuzeli veliku količinu vokabulara i tipoloških obilježja od ranih japanskih jezika.[26]
Malen broj jezikoslovaca predložio je povezanost ainuskih i indoeuropskih jezika na temelju rasnih teorija o porijeklu Ainua. Ta je teorija bila popularna sve do 1960-ih godina, kada ju je struka pretežno odbacila, fokusirajući se na lokalnije jezične porodice.[27][28]
Yuri Tambvotsev predložio je da su ainuski jezici tipološki najsličniji autohtonim američkim jezicima, no ističe da je daljnje istraživanje potrebno da bi se ustvrdila genealoška poveznica između tih dvaju skupina.[29]
Sve do 20. stoljeća, ainuskim se jezicima govorilo diljem juga Sahalina i u nekolicini mjesta na Kurilskim otocima. Do danas je opstala samo inačica s Hokkaida; zadnji je govornik sahalinskog ainuskog preminuo 1994. godine.
Neki jezikoslovci naglašuju da je ainuski jezik bio važna lingua franca na Sahalinu. Asahi (2005) ustvrdila je da je status ainuskog na tom otoku bio nadasve visok te da su ga koristili čak i rani ruski i japanski službenici ne samo za komunikaciju s autohtonim stanovništvom, već i međusobno.[30]
Postoji teorija da je ainuski bio jezik autohtonih Emišija na sjeveru Honshua. Glavni dokazi za tu tezu nazivi su mjesta u regiji, koji se čine izvorno ainuskima. Primjerice, sufiks -betsu prisutan u mnogim toponimima sjevernoga Japana dokazano je potekao od Hokkaido-ainuske riječi pet ('rijeka'), a vjeruje se da je isti slučaj i sa sufiksom -be u Honshuu i Chubuu, poput rijeka Kurobe i Oyabe u prefekturi Toyama.[31] Drugi toponimi u Kantou i Chubuu, poput planine Ashigare, bivše provincije Musashi, hrama Keta i poluotoka Noto, ne mogu se razjasniti koristeći japanski jezik, ali mogu koristeći ainuski. Tradicionalni lovci matagi iz planinskih šuma Tohokua zadržali su ainuski vokabular za lov.[32][33] Ipak, Elmer je predložio neke japanske etimologije koje su, navodno, rano posuđene u ainuski, a zatim nestale iz japanskih dijalekata.[26]
Smjer utjecaja i migracije predmet je rasprave. Predloženo je da su bar neke skupine iz razdoblja Jomon govorile praainuskim jezikom i zamijenile ohotsku kulturu (pretke današnjih Nivha) diljem Hokkaida uslijed japanske ekspanzije na sjever Honshua. Međutim, neki smatraju da su Ainui sami bili dijelom ohotske kulture te da su kao takvi migrirali južno, na Honshu, te sjeverno, na Kamčatku.[13][34] Neke teorije predlažu i da su Emiši govorili japanskim jezikom koji je bio blizak starom dijalektu Izumoa, a ne jezikom srodnim ainuskome. Dokazi tomu starojapanske su posuđenice u ainuskim jezicima koje uključuju osnovni vokabular, kao i specifične japonske pojmove i toponime iz Tohokua i Hokkaida povezivane s dijalektom Izumoa.[35]
- ↑ Dupla spojnica predstavlja hipotetsku granicu između morfema.
- ↑ Hammarström, Harald; Forke, Robert; Haspelmath, Martin; Bank, Sebastian, ur. 2020. Ainu. Glottolog 4.3. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2024. Pristupljeno 1. prosinca 2020.
- ↑ Shibatani 1990, str. 9.
- ↑ Piłsudski 1998, str. 2.
- ↑ a b Vovin 1993.
- ↑ Refsing 1986.
- ↑ Hattori 1964.
- ↑ Piłsudski, Bronisław; Majewicz, Alfred F. 2004. The Collected Works of Bronisław Piłsudski. Trends in Linguistics Series. 3. Walter de Gruyter. str. 600. ISBN 9783110176148. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2024. Pristupljeno 22. svibnja 2012.
- ↑ Tamura 2000.
- ↑ Vovin 1993, str. 157.
- ↑ Vovin 1993, str. 77–154.
- ↑ Sidwell, Paul J. 1. siječnja 1996. Review of Vovin (1993): A Reconstruction of Proto-Ainu. Diachronica. 13 (1): 179–186. doi:10.1075/dia.13.1.12sid. ISSN 0176-4225. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2024. Pristupljeno 15. svibnja 2023.
- ↑ Patrie (1982), str. 116.
- ↑ a b Lee, Sean; Hasegawa, Toshikazu. Travanj 2013. Evolution of the Ainu Language in Space and Time. PLOS ONE. 8 (4): e62243. Bibcode:2013PLoSO...862243L. doi:10.1371/journal.pone.0062243. PMC 3637396. PMID 23638014.
In this paper, we reconstructed spatiotemporal evolution of 19 Ainu language varieties, and the results are in strong agreement with the hypothesis that a recent population expansion of the Okhotsk people played a critical role in shaping the Ainu people and their culture. Together with the recent archaeological, biological and cultural evidence, our phylogeographic reconstruction of the Ainu language strongly suggests that the conventional dual-structure model must be refined to explain these new bodies of evidence. The case of the Ainu language origin we report here also contributes additional detail to the global pattern of language evolution, and our language phylogeny might also provide a basis for making further inferences about the cultural dynamics of the Ainu speakers [44,45].
- ↑ Alonso de la Fuente, Jose. Hokkaidō "Ainu susam" and Japanese "shishamo". Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2024. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
- ↑ Georg et al. 1999.
- ↑ Patrie 1982.
- ↑ Greenberg 2000–2002.
- ↑ Campbell, Lyle; Mixco, Mauricio J. 2007. A Glossary of Historical Linguistics. University of Utah Press. str. 7.
While 'Altaic' is repeated in encyclopedias and handbooks most specialists in these languages no longer believe that the three traditional supposed Altaic groups, Turkic, Mongolian and Tungusic, are related.
- ↑ Nichols, Johanna. 1992. Linguistic Diversity in Space and Time. University of Chicago Press. Chicago. str. 4. ISBN 978-0226580579.
When cognates proved not to be valid, Altaic was abandoned, and the received view now is that Turkic, Mongolian, and Tungusic are unrelated.
- ↑ Dixon, R.M.W. 1997. The Rise and Fall of Languages. Cambridge University Press. Cambridge. str. 32. ISBN 978-0521626545.
Careful examination indicates that the established families, Turkic, Mongolian, and Tungusic, form a linguistic area (called Altaic)...Sufficient criteria have not been given that would justify talking of a genetic relationship here.
- ↑ Pereltsvaig, Asya. 2012. Languages of the World, An Introduction. Cambridge University Press. Cambridge. str. 211–216. ISBN 978-0521175777.
...[T]his selection of features does not provide good evidence for common descent" and "we can observe convergence rather than divergence between Turkic and Mongolic languages—a pattern than is easily explainable by borrowing and diffusion rather than common descent
- ↑ Shafer 1965.
- ↑ Vovin 1992.
- ↑ Vovin, Alexander. 2016. On the Linguistic Prehistory of Hokkaidō. Crosslinguistics and linguistic crossings in Northeast Asia: papers on the languages of Sakhalin and adjacent regions. Studia Orientalia. 117
- ↑ Tranter, Nicolas. 25. lipnja 2012. The Languages of Japan and Korea. Routledge. ISBN 9781136446580. Pristupljeno 29. ožujka 2019. Prenosi Google Books
- ↑ a b Elmer, P. 2019. Origins of the Japanese languages. A multidisciplinary approach (PDF). Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 23. veljače 2020.
- ↑ Zgusta, Richard. 10. srpnja 2015. The Peoples of Northeast Asia through Time: Precolonial Ethnic and Cultural Processes along the Coast between Hokkaido and the Bering Strait. BRILL. ISBN 9789004300439
- ↑ Refsing, Kirsten (ur.). Origins of the Ainu language : the Ainu Indo-European controversy. 新潟大学OPAC. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2022. Pristupljeno 17. rujna 2019.
- ↑ Tambovtsev, Yuri. 2008. The phono-typological distances between Ainu and the other world languages as a clue for closeness of languages (PDF). Asian and African Studies. 17 (1): 40–62. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 26. svibnja 2024. Pristupljeno 30. rujna 2019.
- ↑ Yamada, Yoshiko. 2010. A Preliminary Study of Language Contact around Uilta in Sakhalin. Sveučilište Hokkaido
- ↑ Miller (1967), str. 239; Shibatani (1990), str. 3; Vovin (2008)
- ↑ Masaki, Kudō. 1989. Jōsaku to emishi. Kōkogaku Library. Science Press. str. 134
- ↑ Tanigawa, Ken'ichi. 1980. Collected works. 1. str. 324–325
- ↑ Smale, Joran. Lipanj 2014. A Peer Polity Interaction approach to the interaction, exchange and decline of a Northeast-Asian maritime culture on Hokkaido, Japan. Leiden University, Faculty of Archaeology. Leiden.
Further analysis of the origins of Ainu language and the earliest places names of their settlements might provide some insight into the heritage of an Okhotsk language.
- ↑ Boer, Elisabeth de; Yang, Melinda A.; Kawagoe, Aileen; Barnes, Gina L. 2020. Japan considered from the hypothesis of farmer/language spread. Evolutionary Human Sciences. 2: e13. doi:10.1017/ehs.2020.7. ISSN 2513-843X
- Bugaeva, Anna. 2010. Internet applications for endangered languages: A talking dictionary of Ainu. Waseda Institute for Advanced Study Research Bulletin. 3: 73–81
- Hattori, Shirō, ur. 1964. Bunrui Ainugo hōgen jiten [Rječnik ainuskih dijalekata s ainuskim, japanskim i engleskim indeksima]. Iwanami Shoten. Tokyo.
- Miller, Roy Andrew. 1967. The Japanese Language. Charles E. Tuttle. Tokyo.
- Murasaki, Kyōko. 1977. Karafuto Ainugo: Sakhalin Rayciska Ainu Dialect—Texts and Glossary. Kokushokankōkai. Tokyo.
- Murasaki, Kyōko. 1978. Karafuto Ainugo: Sakhalin Rayciska Ainu Dialect—Grammar. Kokushokankōkai. Tokyo.
- Piłsudski, Bronisław. 1998. Majewicz, Alfred F. (ur.). The Aborigines of Sakhalin. The Collected Works of Bronisław Piłsudski. I. Walter de Gruyter. Berlin-New York. str. 792. ISBN 978-3-11-010928-3
- Refsing, Kirsten. 1986. The Ainu Language: The Morphology and Syntax of the Shizunai Dialect. Aarhus University Press. Aarhus. ISBN 87-7288-020-1
- Refsing, Kirsten. 1996. Early European Writings on the Ainu Language. Routledge. London. ISBN 978-0-7007-0400-2
- Shibatani, Masayoshi. 1990. The Languages of Japan. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 0-521-36918-5
- Tamura, Suzuko. 2000. The Ainu Language. Sanseido. Tokyo. ISBN 4-385-35976-8
- Vovin, Alexander. 2008. Man'yōshū to Fudoki ni Mirareru Fushigina Kotoba to Jōdai Nihon Retto ni Okeru Ainugo no Bunpu [Neobične riječi u Man'yoshūu i Fudokiju te distribucija ainuskoga jezika na Japanskom otočju u prapovijesti] (PDF). Kokusai Nihon Bunka Kenkyū Sentā. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 11. veljače 2014. Pristupljeno 17. siječnja 2011. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - Vovin, Alexander. 1992. The origins of the Ainu language (PDF). The Third International Symposium on Language and Linguistics: 672–686
- Vovin, Alexander. 1993. A Reconstruction of Proto-Ainu. Brill. Leiden. ISBN 978-90-04-09905-0
- Bengtson, John D. 2006. A Multilateral Look at Greater Austric. Mother Tongue (engleski). 11: 219–258
- Georg, Stefan; Michalove, Peter A.; Ramer, Alexis Manaster; Sidwell, Paul J. 1999. Telling general linguists about Altaic. Journal of Linguistics. 35 (1): 65–98. doi:10.1017/s0022226798007312
- Greenberg, Joseph H. 2000–2002. Indo-European and Its Closest Relatives. Stanford University Press. Stanford. ISBN 978-0-8047-3812-5
- Patrie, James. 1982. The Genetic Relationship of the Ainu Language. University Press of Hawaii. Honolulu. ISBN 978-0-8248-0724-5
- Shafer, R. 1965. Studies in Austroasian II. Studia Orientalia. 30 (5)
- Street, John C. 1962. Review of N. Poppe, Vergleichende Grammatik der altaischen Sprachen, Teil I (1960). Language. 38 (1): 92–98. doi:10.2307/411195. JSTOR 411195