Adaptivna optika
Adaptivna optika (AO) je tehnologija koja se koristi za poboljšanje performansi optičkih sustava smanjenjem učinka dolaznih izobličenja valnog fronta deformiranjem zrcala kako bi se nadoknadilo izobličenje. Koristi se u astronomskim teleskopima[1] i laserskim komunikacijskim sustavima za uklanjanje učinaka atmosferskog izobličenja, u mikroskopiji,[2] proizvodnji optičkih proizvodnji[3] i u sustavima snimanja mrežnice[4] za smanjenje optičkih aberacija. Prilagodljiva optika radi mjerenjem izobličenja u valnoj fronti i kompenzacijom pomoću uređaja koji ispravlja te pogreške kao što je deformabilno zrcalo ili niz tekućih kristala.
Adaptivnu optiku ne treba miješati s aktivnom optikom, koja radi na dužem vremenskom rasponu kako bi ispravila primarnu geometriju zrcala.
Druge metode mogu postići moć razlučivanja koja premašuje granicu nametnutu atmosferskim izobličenjem, kao što je slikanje mrlja, sinteza otvora blende i sretno slikanje, ili podizanjem izvan atmosfere pomoću svemirskih teleskopa, kao što je svemirski teleskop Hubble.
Prilagodljivu optiku prvi je zamislio Horace W. Babcock 1953.[5][6] i također je razmatrana u znanstvenoj fantastici, kao u romanu Tau Zero Poula Andersona (1970.), ali nije ušla u uobičajenu upotrebu sve do napretka u računalnoj tehnologiji tijekom 1990-ih koji je učinio ovu tehniku praktičnom.
Neki od početnih razvojnih radova na adaptivnoj optici odradila je američka vojska tijekom Hladnog rata i bila je namijenjena za korištenje u praćenju sovjetskih satelita.[7]
Deformabilna zrcala mikroelektromehaničkih sustava (MEMS) i deformabilna zrcala magnetskog koncepta trenutno su najrasprostranjenija tehnologija u primjenama oblikovanja valnog fronta za adaptivnu optiku s obzirom na njihovu svestranost, hod, zrelost tehnologije i korekciju valnog fronta visoke rezolucije koju oni omogućuju.
Najjednostavniji oblik adaptivne optike je korekcija tip-tilt,[8] koja odgovara korekciji nagiba valne fronte u dvije dimenzije (ekvivalentno korekciji pomaka položaja za sliku). To se izvodi pomoću zrcala s nagibom vrha i nagiba koje čini brze male rotacije oko dvije svoje osi. Na taj se način može ukloniti značajan dio aberacije koju donosi atmosfera.
Zrcala s vrhom i nagibom su segmentirana zrcala koja imaju samo jedan segment koji se može naginjati i naginjati, umjesto da imaju niz više segmenata koji se mogu naginjati i naginjati neovisno. Zbog relativne jednostavnosti takvih zrcala i velikog hoda, što znači da imaju veliku moć korekcije, većina AO sustava koristi ih, prvo, za ispravljanje aberacija niskog reda. Aberacije višeg reda se tada mogu ispraviti deformabilnim zrcalima.
Kada svjetlost zvijezde ili nekog drugog astronomskog objekta uđe u Zemljinu atmosferu, atmosferska turbulencija (koja je uzrokovana, na primjer, različitim temperaturnim slojevima i različitim brzinama vjetra koji međusobno djeluju) može izobličiti i pomaknuti sliku na različite načine.[10] Vizualne slike koje proizvede bilo koji teleskop veći od približno 20 centimetara su zamućene ovim izobličenjem.
Prilagodljivi optički sustav pokušava ispraviti ta izobličenja, koristeći senzor valnog fronta koji uzima dio astronomske svjetlosti, deformabilno zrcalo koje leži na optičkoj stazi i računalo koje prima ulaz od detektora.[11] Senzor valne fronte mjeri izobličenja koja je atmosfera unijela u vremenskoj skali od nekoliko milisekundi; računalo izračunava optimalni oblik zrcala za ispravljanje izobličenja i površina deformabilnog zrcala se u skladu s tim preoblikuje. Na primjer, 8-10 m teleskop (kao VLT ili Keck ) može proizvesti AO-ispravljene slike s kutnom rezolucijom od 30-60 lučnih milisekunda rezolucije pri snimanju u infracrvenom dijelu spektra, a razlučivost bez korekcije je reda 1 lučna sekunda.
Kako bi se izvršila adaptivna optička korekcija, oblik dolaznih valnih frontova mora se mjeriti kao funkcija položaja u ravnini otvora teleskopa. Obično je kružni otvor teleskopa podijeljen u niz piksela u senzoru valne fronte, bilo pomoću niza malih leća ( Shack-Hartmannov senzor valnog fronta ), ili pomoću senzora zakrivljenosti ili piramide koji radi na slikama otvora teleskopa. Izračunava se srednja perturbacija valnog fronta u svakom pikselu. Ova pikselizirana mapa valnih frontova se dovodi u deformabilno zrcalo i koristi se za ispravljanje pogrešaka valnih fronta koje unosi atmosfera. Nije potrebno da se zna oblik ili veličina astronomskog objekta – čak se i objekti Sunčevog sustava koji nisu točkasti mogu koristiti u Shack-Hartmannovom senzoru valne fronte, a vremenski promjenjiva struktura na površini Sunca obično se koristi za adaptivnu optiku na solarnim teleskopima. Deformabilno zrcalo ispravlja dolazno svjetlo tako da slike izgledaju oštre.
Budući da je meta promatranja često preslaba da bi se koristila kao referentna zvijezda za mjerenje oblika optičkih valnih frontova, umjesto nje može se koristiti obližnja svjetlija zvijezda vodilja. Svjetlost cilja prošla je kroz približno istu atmosfersku turbulenciju kao i svjetlost referentne zvijezde pa je i njezina slika ispravljena, iako općenito s nižom preciznošću.
Potreba za referentnom zvijezdom znači da adaptivni optički sustav ne može raditi svugdje na nebu, već samo tamo gdje se zvijezda vodilja dovoljne svjetline (za trenutne sustave, oko magnitude 12-15) može naći vrlo blizu objekta promatranja. To ozbiljno ograničava primjenu tehnike za astronomska promatranja. Drugo veliko ograničenje je malo vidno polje nad kojim je adaptivna optička korekcija dobra. Kako se kutna udaljenost od zvijezde vodilice povećava, kvaliteta slike se pogoršava. Tehnika poznata kao "multikonjugirana adaptivna optika" koristi nekoliko deformabilnih zrcala za postizanje većeg vidnog polja.
Alternativa je korištenje laserske zrake za generiranje referentnog izvora svjetlosti (laserska vodička zvijezda, LGS) u atmosferi. Postoje dvije vrste LGS-a: Rayleigh vodilice i natrijeve vodilice. Rayleighove zvijezde vodilice rade širenjem lasera, obično na valnim duljinama blizu ultraljubičastih, i otkrivanjem povratnog raspršenja iz zraka na visinama između 15–25 km Natrijeve zvijezde vodilice koriste lasersko svjetlo na 589 nm da rezonantno pobuđuju atome natrija više u mezosferi i termosferi, koji tada izgledaju kao da "sjaju". LGS se tada može koristiti kao referenca valnog fronta na isti način kao prirodna zvijezda vodič – osim što su (mnogo blijede) prirodne referentne zvijezde još uvijek potrebne za informacije o položaju slike (vrh/nagib). Laseri su često pulsirani, a mjerenje atmosfere je ograničeno na prozor koji se javlja nekoliko mikrosekundi nakon pokretanja impulsa. To omogućuje sustavu da zanemari većinu raspršene svjetlosti na razini tla; detektira se samo svjetlost koja je putovala nekoliko mikrosekundi visoko u atmosferu i natrag.
Očne aberacije su izobličenja u valnog fronta koji prolazi kroz zjenicu oka. Ove optičke aberacije umanjuju kvalitetu slike formirane na mrežnici, ponekad zahtijevajući nošenje naočala ili kontaktnih leća. U slučaju snimanja retine, svjetlost koja izlazi iz oka nosi slična izobličenja valnog fronta, što dovodi do nemogućnosti razrješenja mikroskopske strukture (stanice i kapilare) mrežnice. Naočale i kontaktne leće ispravljaju "aberacije nižeg reda", kao što su defokus i astigmatizam, koji su obično stabilni kod ljudi tijekom dugog vremenskog razdoblja (mjeseci ili godine). Iako je njihova korekcija dovoljna za normalno funkcioniranje vida, općenito je nedostatna za postizanje mikroskopske rezolucije. Dodatno, "aberacije visokog reda", kao što su koma, sferna aberacija i trolist, također se moraju ispraviti kako bi se postigla mikroskopska rezolucija. Aberacije visokog reda, za razliku od nižeg reda, nisu stabilne tijekom vremena i mogu se mijenjati tijekom vremenske skale od 0,1 s do 0,01 s. Ispravljanje ovih aberacija zahtijeva kontinuirano, visokofrekventno mjerenje i kompenzaciju.
Očne aberacije općenito se mjere pomoću senzora valne fronte, a najčešće korišteni tip senzora valne fronte je Shack-Hartmann. Očne aberacije uzrokovane su neuniformitetima prostorne faze u valnog fronta koji izlazi iz oka. U Shack-Hartmannovom senzoru valne fronte, one se mjere postavljanjem dvodimenzionalnog niza malih leća (leća) u ravnini zjenice koja je konjugirana sa zjenicom oka, a CCD čipa u stražnjoj žarišnoj ravnini leća. Leće uzrokuju fokusiranje točaka na CCD čip, a položaji tih točaka izračunavaju se pomoću algoritma za centriranje. Položaji tih točaka uspoređuju se s položajima referentnih točaka, a pomaci između njih se koriste za određivanje lokalne zakrivljenosti valne fronte što omogućuje numeričku rekonstrukciju informacija valnog fronta – procjena neuniformiteta faze koje uzrokuju aberaciju.
Nakon što su poznate lokalne fazne pogreške u valnoj fronti, one se mogu ispraviti postavljanjem faznog modulatora kao što je deformabilno zrcalo na još jednu ravninu u sustavu koja je konjugirana sa zjenicom oka. Fazne pogreške mogu se koristiti za rekonstrukciju valne fronte, koja se zatim može koristiti za kontrolu deformabilnog zrcala. Alternativno, lokalne greške faze mogu se izravno koristiti za izračunavanje instrukcija deformabilnog zrcala.
Ako se pogreška valnog fronta izmjeri prije nego što je ispravljena korektorom valnog fronta, tada se kaže da je radnja "otvorena petlja". Ako se pogreška valnog fronta izmjeri nakon što ju je ispravio korektor valnog fronta, tada se kaže da je radnja "zatvorena petlja". U potonjem slučaju tada će izmjerene pogreške valnog fronta biti male, a vjerojatnije je da će greške u mjerenju i korekciji biti uklonjene. Korekcija zatvorene petlje je norma.
Prilagodljiva optika prvi put je primijenjena za snimanje retine s poplavnim osvjetljenjem kako bi se proizvele slike pojedinačnih čunjeva u živom ljudskom oku. Također se koristio zajedno sa skenirajućom laserskom oftalmoskopijom za proizvodnju (također u živim ljudskim očima) prvih slika mikrovaskulature retine i povezanog protoka krvi i stanica pigmentnog epitela retine uz pojedinačne čunjeve. U kombinaciji s optičkom koherentnom tomografijom, adaptivna optika omogućila je prikupljanje prvih trodimenzionalnih slika živih stošnih fotoreceptora.[13]
U mikroskopiji se adaptivna optika koristi za ispravljanje aberacija uzrokovanih uzorkom.[14] Potrebna korekcija valne fronte ili se mjeri izravno pomoću senzora valne fronte ili se procjenjuje korištenjem AO tehnika bez senzora.
Osim upotrebe za poboljšanje noćnog astronomskog snimanja i snimanja mrežnice, tehnologija adaptivne optike također se koristi u drugim situacijama. Prilagodljiva optika koristi se za solarnu astronomiju u zvjezdarnicama kao što su švedski 1-metarski solarni teleskop i solarni opservatorij Big Bear. Također se očekuje da će igrati vojnu ulogu dopuštajući zemaljskom i zračnom laserskom oružju da dosegne i uništi ciljeve na udaljenosti uključujući satelite u orbiti. Program Airborne Laser Agencije za raketnu obranu glavni je primjer toga.
Prilagodljiva optika korištena je za poboljšanje performansi klasičnih[16][17] i kvantnih[18][19] optičkih komunikacijskih sustava slobodnog prostora te za kontrolu prostornog izlaza optičkih vlakana.[20]
Medicinske primjene uključuju snimanje mrežnice, gdje je kombinirano s optičkom koherentnom tomografijom.[21] Također je razvoj laserskog oftalmoskopa za skeniranje s prilagodljivom optikom (AOSLO) omogućio ispravljanje aberacija valnog fronta koji se reflektira od ljudske mrežnice i snimanje ljudskih štapića i čunjeva ograničenih difrakcijom.[22] Razvoj prilagodljivog skenirajućeg optičkog mikroskopa (ASOM) najavio je Thorlabs u travnju 2007. Prilagodljiva i aktivna optika također se razvija za korištenje u naočalama za postizanje boljeg vida od 20/20, u početku za vojne primjene.[23]
Nakon propagacije valnog fronta, njegovi dijelovi se mogu preklapati što dovodi do smetnji i sprječavanja adaptivne optike da je ispravi. Širenje zakrivljene valne fronte uvijek dovodi do varijacije amplitude. To treba uzeti u obzir ako se želi postići dobar profil snopa u laserskim aplikacijama. U obradi materijala pomoću lasera, podešavanja se mogu izvršiti u hodu kako bi se omogućila varijacija dubine fokusa tijekom probijanja za promjene žarišne duljine na radnoj površini. Širina snopa također se može podesiti za prebacivanje između načina probijanja i rezanja.[24] To eliminira potrebu za prebacivanjem optike laserske glave, skraćujući ukupno vrijeme obrade za dinamičnije modifikacije.
Prilagodljiva optika, posebno modulatori prostornog svjetla s kodiranjem valnog fronta, često se koriste u aplikacijama optičkog hvatanja za multipleksiranje i dinamičku rekonfiguraciju laserskih žarišta koja se koriste za mikro-manipuliranje bioloških uzoraka.
Jednostavan primjer je stabilizacija položaja i smjera laserske zrake između modula u optičkom komunikacijskom sustavu velikog slobodnog prostora. Fourierova optika koristi se za kontrolu smjera i položaja. Stvarni snop se mjeri foto diodama. Taj se signal dovodi u analogno-digitalne pretvarače, a zatim u mikrokontroler koji pokreće algoritam PID regulatora. Kontroler zatim pokreće digitalno-analogne pretvarače koji pokreću koračne motore pričvršćene na nosače zrcala.
Ako se snop želi centrirati na diode od 4 kvadranta, nije potreban analogno-digitalni pretvarač. Operativna pojačala su dovoljna.
- ↑ Beckers, J.M. 1993. Adaptive Optics for Astronomy: Principles, Performance, and Applications. Annual Review of Astronomy and Astrophysics. 31 (1): 13–62. Bibcode:1993ARA&A..31...13B. doi:10.1146/annurev.aa.31.090193.000305
- ↑ Booth, Martin J. 15. prosinca 2007. Adaptive optics in microscopy (PDF). Philosophical Transactions of the Royal Society A: Mathematical, Physical and Engineering Sciences. 365 (1861): 2829–2843. Bibcode:2007RSPTA.365.2829B. doi:10.1098/rsta.2007.0013. PMID 17855218. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. rujna 2020. Pristupljeno 30. studenoga 2012.
- ↑ Booth, Martin J.; Schwertner, Michael; Wilson, Tony; Nakano, Masaharu; Kawata, Yoshimasa; Nakabayashi, Masahito; Miyata, Sou. 1. siječnja 2006. Predictive aberration correction for multilayer optical data storage (PDF). Applied Physics Letters. 88 (3): 031109. Bibcode:2006ApPhL..88c1109B. doi:10.1063/1.2166684. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. rujna 2020. Pristupljeno 30. studenoga 2012.
- ↑ Roorda, A; Williams, DR. 2001. Retinal imaging using adaptive optics. MacRae, S; Krueger, R; Applegate, RA (ur.). Customized Corneal Ablation: The Quest for SuperVision. SLACK, Inc. str. 11–32. ISBN 978-1-55642-625-4
- ↑ Babcock, H.W. (1953) "The possibility of compensating astronomical seeing", Publications of the Astronomical Society of the Pacific, 65 (386) : 229–236. Available at: Astrophysics Data System
- ↑ 'Adaptive optics' come into focus. BBC. 18. veljače 2011. Pristupljeno 24. lipnja 2013.
- ↑ Joe Palca. 24. lipnja 2013. For Sharpest Views, Scope The Sky With Quick-Change Mirrors. NPR. Pristupljeno 24. lipnja 2013.
- ↑ Watson, Jim. "Tip-Tilt Correction for Astronomical Telescopes using Adaptive Control"
- ↑ Improved Adaptive Optics Mirror Delivered. ESO Announcement. Pristupljeno 6. veljače 2014.
- ↑ Max, Claire. "Introduction to Adaptive Optics and its History". American Astronomical Society 197th Meeting. http://www.cfao.ucolick.org/EO/Resources/History_AO_Max.pdf
- ↑ Hippler, Stefan. 2019. Adaptive Optics for Extremely Large Telescopes. Journal of Astronomical Instrumentation. 8 (2): 1950001–322. arXiv:1808.02693. Bibcode:2019JAI.....850001H. doi:10.1142/S2251171719500016
- ↑ Austrian Superfast Adaptive Optics Algorithms for the E-ELT. ESO. Pristupljeno 12. ožujka 2014.
- ↑ Zhang, Yan; Cense, Barry; Rha, Jungtae; Jonnal, Ravi S.; Gao, Weihua; Zawadzki, Robert J.; Werner, John S.; Jones, Steve; Olivier, Scot. 2006. High-speed volumetric imaging of cone photoreceptors with adaptive optics spectral-domain optical coherence tomography. Optics Express. str. 4380–94. Bibcode:2006OExpr..14.4380Z. doi:10.1364/OE.14.004380. PMC 2605071. PMID 19096730
- ↑ Marx, Vivien. 1. prosinca 2017. Microscopy: hello, adaptive optics. Nature Methods. 14 (12): 1133–1136. doi:10.1038/nmeth.4508. PMID 29190270
- ↑ GRAAL on a Quest to Improve HAWK-I's Vision. ESO Picture of the Week. Pristupljeno 18. studenoga 2011.
- ↑ AOptix Technologies Introduces AO-Based FSO Communications Product. adaptiveoptics.org. Lipanj 2005. Pristupljeno 28. lipnja 2010.
- ↑ White, Henry J.; Gough, David W.; Merry, Richard; Patrick, Stephen. 2004. Ross, Monte; Scott, Andrew M. (ur.). Demonstration of free-space optical communication link incorporating a closed-loop tracking system for mobile platforms. SPIE Proceedings. Advanced Free-Space Optical Communications Techniques and Technologies. Advanced Free-Space Optical Communications Techniques and Technologies, 119: 119. Bibcode:2004SPIE.5614..119W. doi:10.1117/12.578257
- ↑ Defienne, Hugo; Reichert, Matthew; Fleischer, Jason W. 4. prosinca 2018. Adaptive Quantum Optics with Spatially Entangled Photon Pairs. Physical Review Letters. 121 (23): 233601. arXiv:1804.00135. Bibcode:2018PhRvL.121w3601D. doi:10.1103/PhysRevLett.121.233601. PMID 30576164
- ↑ Lib, Ohad; Hasson, Giora; Bromberg, Yaron. Rujan 2020. Real-time shaping of entangled photons by classical control and feedback. Science Advances (engleski). 6 (37): eabb6298. arXiv:1902.06653. Bibcode:2020SciA....6.6298L. doi:10.1126/sciadv.abb6298. ISSN 2375-2548. PMID 32917683
- ↑ Kreysing, M.; Ott, D.; Schmidberger, M. J.; Otto, O.; Schürmann, M.; Martín-Badosa, E.; Whyte, G.; Guck, J. 2014. Dynamic operation of optical fibres beyond the single-mode regime facilitates the orientation of biological cells. Nature Communications. 5: 5481. Bibcode:2014NatCo...5.5481K. doi:10.1038/ncomms6481. PMC 4263128. PMID 25410595
- ↑ Retinal OCT Imaging System to Incorporate Adaptive Optics. adaptiveoptics.org. 10. travnja 2006. Pristupljeno 28. lipnja 2010.
- ↑ Roorda, Austin; Romero-Borja, Fernando; Iii, William J. Donnelly; Queener, Hope; Hebert, Thomas J.; Campbell, Melanie C. W. 6. svibnja 2002. Adaptive optics scanning laser ophthalmoscopy. Optics Express. 10 (9): 405–412. Bibcode:2002OExpr..10..405R. doi:10.1364/OE.10.000405. ISSN 1094-4087. PMID 19436374
- ↑ PixelOptics to Develop SuperVision for U.S. Military; $3.5 Million in Funding Provided. ASDNews. 11. siječnja 2006. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. srpnja 2011. Pristupljeno 28. lipnja 2010.
- ↑ Laser optics: Special delivery. www.thefabricator.com (engleski). Pristupljeno 14. veljače 2019.
- Duffner, Robert W.; Fugate, Robert Q. 2009. The Adaptive Optics Revolution: A History. University of New Mexico Press. ISBN 978-0-8263-4691-9
- Thomas H. Rimmele; Jose Marino. 2011. Solar Adaptive Optics. Living Rev. Sol. Phys. 8 (2): 2. Bibcode:2011LRSP....8....2R. doi:10.12942/lrsp-2011-2. PMC 4841189. PMID 27194964
- Tyson, Robert. 2010. Principles of Adaptive Optics. Third izdanje. Taylor & Francis. Bibcode:1991pao..book.....T. ISBN 978-1-4398-0858-0
- Roddier, François. Studeni 2004. François Roddier (ur.). Adaptive Optics in Astronomy. Cambridge University Press. Cambridge, UK. str. 419. Bibcode:2004aoa..book.....R. ISBN 978-0-521-61214-2
- 10th International Workshop on Adaptive Optics for Industry and Medicine, Padova (Italy), 15–19 June 2015
- Adaptive Optics Tutorial at CTIO Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. lipnja 2021. (Wayback Machine) A. Tokovinin
- Research groups and companies with interests in Adaptive Optics
- Space-based vs. Ground-based telescopes with Adaptive Optics
- Ten Years of VLT Adaptive Optics (ESO : ann11078 : 25 November 2011)
- Center for Adaptive Optics