Šuša
| Šuša | |
|---|---|
| Şuşa / Շուշի | |
 Panorama Šuše 2015. god. | |
| Država |  Azerbajdžan |
| Rajon | Šušinski rajon |
| Vlast Izvršno vijeće | |
| • Vrsta | Uprava |
| • Gradonačelnik | Bayram Safarov |
| Površina | |
| • Ukupna | 5,5 km² |
| Visina | 1.420 m |
| Najveća visina | 1.800 m |
| Najmanja visina | 1.400 m |
| Koordinate | 39°45.5′N 46°44.9′E / 39.7583°N 46.7483°E |
| Stanovništvo (2015.[1]) | |
| • Entitet | 4.446 (808,36 stanovnika/km²) |
| Vremenska zona | UTC+4 (UTC+4) |
| Poštanski broj | AZ5500 |
| Pozivni broj | +994 26 |
| Stranica | www.shusha-ih.gov.az |
 | |
  Šuša | |
Šuša (azerski: Şuşa, ruski: Шуша) ili Šuši (armenski: Շուշի), je grad u Azerbejdžanu. Bio je pod upravom republike Gorski Karabah od 1992. do 2020. godine (Rat u Gorskom Karabahu). Grad pripada azerbajdžanskom Šušinskom rajonu. Prema procjeni iz 2015. god. grad je imao oko 4.446 stanovnika.[1]
Današnju Šušu je 1747. god. osnovao Panah Ali Kan, kan Karabaškog kanata, kao svoju prijestolnicu. Utvrđeni centar grada s kanovom palačom, trgovima, crkvama, džamijama i mauzolejima je predložen za upis na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2001. godine.[2]
Smješteno na nadmorskoj visini od 1.400 do 1.800 metara u planinama Karabakh, Šuša je bila jedan od dva glavna armenska grada u Zakavkazju i središte samoupravne armenske kneževine od srednjeg vijeka do 1750-ih. Evanđelje iz Šušija je napisao kaligraf Ter-Manuel 1428. god., a čuva se u Erevanskom Matenadaranu (institutu za stare rukopise Mesrop Mašoc).[3] Stara utvrda je odigrala ključnu ulogu u kampanji armenskog zapovjednika Avana Juzbašija protiv osmanskih snaga 1720-ih i 1730-ih, tijekom turske invazije na Zakavkazje.[4]
Današnju Šušu je 1747. god. osnovao Panah Ali Kan, kan Karabaškog kanata, kao svoju prijestolnicu, po njemu nazvanu Panahabad. Tijekom vlasti kanova grad je rastao, usprkos sukobu s Kadžarima koji su ga opsjedali 1756. i 1759. god. Prema riječima putnika koji su posjetili Šušu krajem 18. i početkom 19. stoljeća, grad je imao oko 2.000 kuća i oko 10.000 stanovnika. Tijekom vremena, postao je grad i dom mnogih azerbajdžanskih intelektualaca, pjesnika, pisaca i posebno glazbenika (kao što su ašik svirači, svirači komuza, te mugam pjevači).[5]
Rusko-perzijski ratovi (1804. – 1813.) i „Gulistanski sporazum” doveo je gotovo cijeli današnji Azerbajdžan u posjed Ruskog Carstva, pa tako i Šuša, te je kanat ukinut 1822. god., a uspostavljena je ruski okrug Šuša u Elizavetpoljskoj guberniji. Počevši od 1830-ih, grad je bio podijeljen na dva dijela: muslimani koji su govorili turski jezik živjeli su u istočnim, donjim, četvrtima, dok su se armenski kršćani smjestili u relativno nove, zapadne, gornje dijelove grada. Stanovništvo se prije svega bavilo trgovinom, konjima, tkanjem te proizvodnjom vina i votke. Šuša je također bila i najveći centar proizvodnje svile na Kavkazu. U 19. stoljeću Šuša je bila jedan od većih gradova na Kavkazu, veći i prosperitetniji od Bakua ili Erevana. Imala je 10 karavansaraja, a bila je poznata po svojoj trgovini svilom, asfaltiranim cestama, tepisima jarkih boja, velikim kamenim kućama i finim konjima.[6]
Tijekom moderne povijesti grad je uglavnom podržavao mješovito armensko-azerbajdžansko stanovništvo. Nakon „masakra u Šuši” 1920. godine koji su počinile azerbejdžanske snage i njihove turske pristaše, armenska polovica stanovništva grada je uglavnom ubijena ili protjerana, a grad je sveden na grad s dominantnim azerbejdžanskim stanovništvom. Za vrijeme sovjetske vladavine Azerbajdžana, Šuša je bilo planinsko odmaralište. Nakon što su armenske snage zauzele Šušu 1992. godine stanovništvo se ponovno dramatično smanjilo i sada je gotovo isključivo armensko.[7]
Naselje je 2020., u Drugom ratu u Gorskom Karabahuu, vraćeno pod nadzor Azerbajdžana.
Zbog povijesnih specifičnosti Šuša sadrži i armenske i azerbejdžanske kulturne spomenike, a okolna područja uključuju i mnoga drevna armenska sela.
Bogat stari grad Šuša sastoji se od ulica i trgova, zidina tvrđave, palače Panah Ali kana, crkve, mauzoleji, česme i kuće gradske aristokracije. On je vrijedan model azerbajdžanske arhitekture 18. – 19. stoljeća. Šuša je 1977. godine proglašena povijesnim i arhitektonskim rezervatom Azerbajdžanske republike.[2]
-
Džamija Yukhari Govhar Agha, otvorena 1885. -
Gazančecoc, katedrala Krista Spasitelja -
Gradski trg 2014. -
Mehmandarova kuća, muzej tepiha
.jpg)
| Godina | Armenci | Azeri | Drugi | ukupno | |||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1851.[8] | |||||||
| 1886.[8] | |||||||
| 1897.[9] | |||||||
| 1916.[10] | |||||||
| Ožujak 1920.: Masakr i protjerivanje armenskog stanovništva koje je počinio Azerbajdžan | |||||||
| 1926.[11] | |||||||
| 1939.[12] | |||||||
| 1959.[13] | |||||||
| 1970.[14] | |||||||
| 1979.[15] | |||||||
| Rujan 1988.: Sukob u Gorskom Karabahu i protjerivanje armenskog stanovništva[16] | |||||||
| 1989.[17] | |||||||
| Svibanj 1992.: Armensko osvajanje i izbacivanje azerbajdžanskog stanovništva | |||||||
| 2005.[18] | |||||||
| 2009.[19] | |||||||
| 2015.[20] | |||||||
Nakon što su Armenske snage 1992. zauzele Šušu, azerbejdžansko stanovništvo grada je pobjeglo, a sadašnje stanovništvo čini oko 4.500 Armenaca, uglavnom izbjeglica iz Bakua i drugih dijelova Karabaha i Azerbajdžana. Kao rezultat rata danas u Šuši nema Azerbejdžanaca.[21]
- ↑ a b Vahe Sarukhanyan, [Շուշին փորձում է կրկին կրթական կենտրոն դառնալ. Hetq], 15. kolovoza 2015. (arm.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
- ↑ a b Susha historical and architectural reserve, službene stranice UNESCO-a, 24. listopada 2001. (engl.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
- ↑ L. S. Khachikyan, Spomenici u armenskim rukopisima iz 15 c., I dio (1401–1450), Akademija znanosti Armenijskog SSR-a, 1955., str. 384., arhivirano 13. prosinca 2014. na Wayback Machine (arm.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
- ↑ George A. Bournoutian, Armenians and Russia, 1626-1796: A Documentary Record, Costa Mesa, CA: Mazda Publishers, 2001., str. 402.-413.
- ↑ Azerbaijan" (2007) In Encyclopædia Britannica, 3. veljače 2007. (engl.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
- ↑ Thomas de Waal, Black Garden: Armenia and Azerbaijan Through Peace and War, 10th Year Anniversary Edition, Revised and Updated, NYU Press, str. 201. ISBN 978-0814760321
- ↑ Levon Chorbajian, The Making of Nagorno-Karabagh: From Secession to Republic, New York: Palgrave MacMillan, 2001., str. 141. ISBN 0-333-77340-3
- ↑ a b (rus.) НАСЕЛЕНИЕ НАГОРНОГО КАРАБАХА, 16. rujna 2011.
- ↑ (rus.) г. Шуша, Первая всеобщая перепись населения Российской Империи 1897 г. Демоскоп Weekly, 4. lipnja 2011.
- ↑ Kavkazski kalendar (Kavkazskij kalendar), 1917., str. 190. (rus.)
- ↑ NASELENIE NAGORNOGO KARABAHA, arhivirano 16. rujna 2011. (rus.)
- ↑ (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1939 г.), 28. ožujka 2012.
- ↑ (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1959 г.), 28. ožujka 2012.
- ↑ (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1970 г.), 28. ožujka 2012.
- ↑ (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1979 г.), 28. ožujka 2012.
- ↑ de Waal, Thomas. 2013. Black Garden: Armenia and Azerbaijan Through Peace and War. NYU Press. ISBN 9780814785782 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar - authorlink1 (pomoć)
- ↑ a b (rus.) Всесоюзная перепись населения 1989 г. Численность городского населения союзных республик, их территориальных единиц, городских поселений и городских районов по полу, 18. siječnja 2012.
- ↑ De facto i de Jure populacija sadministrativnom teritorijalnom raspodjelom i spolom Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. ožujka 2011. (Wayback Machine), popis u GK, Nacionalna statistička služba republike Artsakh, 2005. (engl.)
- ↑ Statistical yearbook of NKR 2003–2009 (PDF). stat-nkr.am. Nacionalna statistička služba republike Artsakh. str. 37. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 27. kolovoza 2011. Pristupljeno 16. rujna 2011.
- ↑ Շուշին փորձում է կրկին կրթական կենտրոն դառնալ (armenski). Hetq Online. 2. lipnja 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. kolovoza 2015. Pristupljeno 12. srpnja 2019.
- ↑ Ashot Beglarian, Karabakh: A Tale of Two Cities, Institute for War and Peace Reporting, 8. prosinca 2015. (engl.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
| |||||||||||||
