Prijeđi na sadržaj

Štefica Vidačić

Izvor: Wikipedija
Štefica Vidačić, 1927.

Štefica Vidačić (Stefanie Job, Steffie Vida; Požega, 7. svibnja 1909.Zürich, 2002.) bila je hrvatska glumica, spisateljica i Miss Europe (1927.).

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rodila se u Požegi, 7. svibnja 1909. godine. Krštena je dan kasnije u župi sv. Terezije.[1] Bila je izvanbračno dijete oca Franje Söjtöryja i majke Vjekoslave Vidačić. Pohađala je realnu gimnaziju u Zagrebu. Prema nekim izvorima prije mature izgubila je roditelje u nesreći.[1]

U prosincu 1926. izabrana je za Miss Jugoslavije u zagrebačkome hotelu „Esplanade”.[1] U ožujku 1927., u Beču, osvojila je prvo mjesto na natjecanju za ljepoticu Europe.[1] Prije svoje karijere radila je prema nekim izvorima na kiosku, a prema drugima u zagrebačkom kafiću.[1]

Nakon toga odlazi u Berlin i mijenja ime u Steffie Vida. Već od 1928. odigrala je nekoliko manjih uloga u filmovima.[2] Ubrzo nakon toga završila je karijeru. U filmskim studijima upoznala je filmskog skladatelja i glazbenog redatelja Willyja Schmidt-Gentnera (1894.–1964.). Vjenčali su se 1932. godine.[3] Nakon toga sele se u Brandenburg.[4] Godine 1933. bračni par se preselio u Beč. Godine 1938. zbog ratne nesigurnosti odlučuju kupiti poljoprivredno gospodarstvo. Zbog toga je morala položiti ispit za vođenje poljoprivrednog dobra. Muž je zbog posla većinom živio u Beču što je kasnije i dovelo do njihova razvoda.[5]

Jedno je vrijeme bila i lektorica tvrtke „Mondial Film” u Beču.[6] Godine 1947. odlazi u SAD gdje je filmski producent Eugen Sharin tražio od Štefanije seriju od 12 kratkometražnih glazbenih filmova.[6] Dok je filmove donosila u Zürich i otpremala zrakoplovom u SAD upoznala je švicarskoga novinara i televizijskoga pionira Maxa Joba. Par se vjenčao krajem 1949. godine i ona otad nosi ime Stefanie Job. Max je nakon četiri i pol godine braka stradao u zrakoplovnoj nesreći te Štefanija ostaje udovica.[7] Nakon toga napušta filmsku industriju te upisuje studij literature i 17 godina radila kao lektorica i korektorica za razne züriške novine.[7] Nekoliko godina nakon Maxove smrti upoznala je poznatog züriškoga tvorničara kožne robe Waltera Lehnera. S njime je živjela na bazi partnerstva narednih tridesetak godina.[7]

Jedno je vrijeme živjela između Züricha i Schnifisa, gdje je utemeljila „Klub austrijskih prijatelja literature i autora” (KÖLA). Klub je vodila do 1991. godine.[7]

Od 1978. do 1986. uređivala je literarnu reviju „Voralberški list” gdje je omogućila mladim autorima da svoje tekstove prezentiraju javnosti.[7] Bila je članica švicarskoga PEN kluba.[7] Kako nije imala potomaka, svoju ostavštinu darovala je organizaciji „Greenpeace Schweiz”.[8]

Filmografija

[uredi | uredi kôd]
Godina Naslov Uloga
1928.[9] Evine kćeri Barunica Edith von Stetten
Vitezovi noći
Tajne Orijenta
1929.[9] Ljubav u snijegu
Ponoćna pristojba Konobarica

Spisateljska djelatnost

[uredi | uredi kôd]
  • * „Dar” [„Das Geschenk”] (1980.)[7]
  • * „U predvorju” [„Im Vorhof”] (Bern-München, 1990.)[7]
  • * „Žena biti u starosti – zadovoljstvo ili razočaranje?” [„Frau sein im Alter – Lust oder Frust?”] (Feldkirch, 1992.)[8]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c d e Nuić 2020, str. 311.
  2. Nuić 2020, str. 311-2.
  3. Nuić 2020, str. 313.
  4. Nuić 2020, str. 312.
  5. Nuić 2020, str. 313-4.
  6. a b Nuić 2020, str. 314.
  7. a b c d e f g h Nuić 2020, str. 315.
  8. a b Nuić 2020, str. 316.
  9. a b IMDB.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Članci

[uredi | uredi kôd]
  • Nuić, Tihomir. 2020. Švicarski memento Štefici Vidačić Job (PDF). Hrvatski iseljenički zbornik 2020. Hrvatska matica iseljenika. Zagreb. : 310–319

Mrežna sjedišta

[uredi | uredi kôd]
  • Steffie Vida (engleski). www.imdb.com. Pristupljeno 29. srpnja 2023.