Šest suita za violončelo solo (Bach)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/9c/Bachs1a.gif/250px-Bachs1a.gif)
Šest suita za violončelo solo je ciklus suita za violončelo njemačkoga baroknog skladatelja Johanna Sebastina Bacha. Cijeli ciklus je napisan za solo instrument, bez ikakvog oblika pratnje, a sastoji se od ovih suita:
- suita u G-duru, BWV 1007
- suita u d-molu, BWV 1008
- suita u C-duru, BWV 1009
- suita u Es-duru, BWV 1010
- suita u c-molu, BWV 1011
- suita u D-duru, BWV 1012
Djelo je poznato iz rukopisa Bachove druge žene, Anne Magdalene Bach, te iz nekoliko kasnijih prijepisa. Prve 4 suite napisane su bez posebnih napomena o ugađanju instrumenta, što znači da su namijenjene uobičajeno ugođenom violončelu (C-G-d-a). 5. suita sadrži napomenu za ugađanje (tzv. scordaturu), gdje je izvođaču preporučeno najvišu žicu (a) sniziti za veliku sekundu, tako da zvuči kao g (C-G-d-g). U 6. suiti se pak preporuča izvedba na instrumentu s pet žica (C-G-d-a-e1). Iako su neki muzikolozi smatrali ovo djelo izvorno predviđenim za Violu pomposu, instrument s 5 žica nalik današnjoj violi, većina se danas ipak slaže da se radilo o manjem tipu violončela s dodanom petom žicom (tzv. violoncello piccolo).
Stavci[uredi | uredi kôd]
Svaka suita ima po šest stavaka nazvanim francuskim imenima, od kojih su svi, osim uvodnog Preludea, plesni. Raspored stavaka je, izuzme li se pretposljednji, stalan:
- Prelude
- Allemande
- Courante
- Sarabande
- Promjenjivi stavak (Menuet I. i II. u 1. i 2. suiti; Bouree I. i II. u 3. i 4. suiti; Gavotte I. i II. u 5. i 6. suiti)
- Gigue
Svi su stavci u temeljnome tonalitetu suite, osim drugog dijela promjenjivog stavka (Menuet II., Bouree II., Gavotte II.) koji je većinom u paralelnom tonalitetu.
Izvedbe[uredi | uredi kôd]
Bachov ciklus suita bio je malo poznat dok ga u prvoj polovici 20. stoljeća nije počeo promovirati španjolski čelist Pablo Casals. Otada pa do danas Bachove su suite nezaobilazan dio violončelističkog repertoara i školskog gradiva. Starije su generacije težile romantičnoj izvedbi ovog baroknog djela: velikim, pjevnim i razrađenim frazama, tonskoj mekoći i virtuozitetu, dok današnji izvođači većinom, u većoj ili manjoj mjeri, slijede principe stilski osviještene interpretacije, što znači da se više usmjeravaju ka korektnosti spram manjih motiva i cjelina, bez grandioznih legata, virtuozno odsviranih pasaža i arpeggia i velikog dinamičkog kontrasta.