Vlaho Constantini
| Njegova preuzvišenost Vlaho Constantini O.P. | |
|---|---|
| trebinjsko-mrkanski biskup | |
| Crkva | Katolička Crkva |
| Imenovan | 20. listopada 1464. |
| Služba završila | 30. kolovoza 1481. |
| Prethodnik | Mihovil Natalis |
| Nasljednik | Donat Đurđević |
| Osobni detalji | |
| Rođen | oko 1410. Dubrovnik |
| Umro | 30. kolovoza 1481. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Denominacija | katolik |
Vlaho Constantini O.P. (Blaž; Dubrovnik, oko 1410. – 30. kolovoza 1481.) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup trebinjsko-mrkanski od 1464. do 1481.
Rođen je u Dubrovniku oko 1410. godine.[1] Vrlo rano je pristupio Dominikanskom redu.[2][1] Kao nadaren mladić dobio je novčanu potporu vlade Dubrovačke Republike za studij u Bologni. Godine 1434./35. spominje se kao student prve godine biblijskog tečaja. Od 1439. godine spominje se kao doktorand, a doktorirao je prije 24. svibnja 1439. godine.[1]
Vrativši se kući nakon studija, obavljao je razne službe u samostanu te Dalmatinskoj provinciji. Generalni kapitul reda ovlastio ga je za provođenje reforme u samostanu sv. Križa u Gružu.[3] Dva puta (1440.-1447. i 1458.-1460.) je obnašao službu priora samostana sv. Dominika te dva puta službu provincijala Dalmatinske provincije (1442.-1447.). Istu je provinciju 1444. godine zastupao kao delegat na generalnom kapitulu u Dijonu.[3]
Godine 1451. imenovan je vikarom albanskih samostana koji su tada pripadali Dalmatinskoj provinciji. Uskoro ga je vlada Dubrovačke Republike poslala u Rim gdje je od pape Nikole V. isposlovao neke bule koje su se ticale kanonikata.[3] Nakon toga imenovan je komendatarnim opatom benediktinskog samostana sv. Mihovila u Pakljenom na otoku Šipanu, a zatim mu je ponuđena služba opata benediktinske Mljetske kongregacije, ali samo pod uvjetom da nosi benediktinsko odijelo, što je on odbio.[3]
Za vrijeme sukoba hercega Stjepana Vukčića Kosače s Dubrovačkom Republikom, 9. lipnja 1451., s papom Nikolom V. razrađivao svojevrsni proglasa europskim vladarima koji su na bilo koji način podržavali Kosaču. Constantini je uvjerio papu kako Dubrovčani nisu izazvali sukob, nego herceg Stjepan.[4] Unatoč tome, rat nije zaustavljen. Skupa s Bartolom Gučetićem, 17. ožujka 1452., još jednom je putovao u Rim. Kako bi riješao pitanje odvajanja Stonske od Korčulanske biskupije, koja je bila pod venecijanskom upravom, još jednom je 10. kolovoza 1452. putovao u Rim.[5] Dubrovačka mu je vlada obećala ukoliko riješi to pitanje, biskupsko imenovanje u Stonu.[5] Početkom studenoga, vjerojatno zbog velikog mletačkog otpora, neobavljenog posla vratio se kući. Dubrovačka vlada još ga jednom u listopadu 1454. šalje u Rim kako bi od pape isposlovali pravo imenovanja svojih nadbiskupa i drugih viših crkvenih službenika.[5]
Dok se nalazio u Rimu, 24. ožujka 1455. umro je papa Nikola V. Dubrovačka vlada je Constantiniju, 24. travnja 1455. pisala da iskoristi izbor novoga pape Kalista III. kada pape obično lakše udjeljuju posebne povlastice.[6] Ipak, ni to nije pomoglo. Početkom srpnja 1455. vratio se u Dubrovnik. Godine 1459. Dubrovačka Republika je donijela zakon da nijedan dubrovački klerik, pod prijetnjom desetogodišnjeg izgona sa područja Republike, od Svete Stolice ne smije tražiti nikakvu čast ili crkveni položaj.[6] Jedini je od toga bio izuzet Vlaho zbog velikih zasluga za Dubrovačku Republiku.[6] Bila mu je dana mogućnost odlaska u Rim gdje je mogao od pape zatražiti imenovanje trebinjsko-mrkanskim biskupom. Iapk, imenovanju se oštro suprotstavio Marcial Auribelli, vrhovni poglavar dominikanskog reda; vjerojatno kako ne bi izgubio vrijednog člana svoga reda.[6]
Iapk, vlada Dubrovačke Republike nije odustala od svoje namjere kako bi se odužila svom vrijednom diplomatu.[6] Dana 19. ožujka 1464. papa Pio II. imenuje ga biskupom biskupije nepoznate lokacije po imenu „Bario”, „Barut(h)um” (Bayreut u Bavarskoj?), „Bodonum”, „Bodinum” i sl. Nekii povjesničari identificiraju ovo mjesto s Beirutom u Libanonu ili Bodonium ili Bodiniumom.[7] Kako je nakon smrti biskupa Mihovila Natalisa Trebinjsko-mrkanska biskupija bila upražnjena, Senat Dubrovačke Republike, 18. prosinca 1463., odobrio je da je može tražiti za sebe. Papa je 19. ožujka 1464. uvažio njegovu molbu.[8] Imenovan je, 20. listopada 1464., biskupom trebinjsko-mrkanskim.[9]
Blaž je kao sufragan dubrovačkoga nadbiskupa stanovao je u gradu te je zamjenjivao nadbiskupa u svim važnijim poslovima. Vrhovni poglavar dominikanskog reda Leonard de Mansuetis mu je, 1473. godine, dodijelio jednog redovnika kao tajnika i pomoćnika.[8]
Umro je 30. kolovoza 1481. godine.[2][10] Pokopan je u crkvi sv. Dominika u Dubrovniku.[10]
Kao student teologije u Bologni napisao je dva sveska propovijedi pod naslovom „Conciones de tempore et de sanctis” i „Lectura”, koji se čuvaju u knjižnici samostana sv. Dominika u Dubrovniku.[10]
- ↑ a b c Krasić 2023, str. 441.
- ↑ a b Perić 2020, str. 14.
- ↑ a b c d Krasić 2023, str. 442.
- ↑ Krasić 2023, str. 443.
- ↑ a b c Krasić 2023, str. 444.
- ↑ a b c d e Krasić 2023, str. 445.
- ↑ Krasić 2023, str. 445-46.
- ↑ a b Krasić 2023, str. 446.
- ↑ Catholic Hierarchy.
- ↑ a b c Krasić 2023, str. 447.
- Krasić, Stjepan. 2023. Dubrovački dominikanci i Trebinjsko-mrkanska biskupija. Puljić, Ivica; Marić, Marinko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija: Zbornik radova povodom obilježavanja 1000. obljetnice prvoga pisanog spomena Trebinjske biskupije i 700. obljetnice prvoga pisanog spomena Mrkanske biskupije. Trebinjsko-mrkanska biskupija. Mostar. str. 437–469
- Perić, Ratko. 2020. Kronotaksa trebinjsko-mrkanskih biskupa s nekim prijepornim pitanjima. Krešić, Milenko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija za vrijeme posljednjeg biskupa ordinarija Nikole Ferića (1792.-1819.) i nakon njega. Teološko-katehetski institut u Mostaru. Mostar. str. 9–33
- Bishop Blasius , O.P. †. catholic-hierarchy.org (engleski). Pristupljeno 21. rujna 2022.
| Titule u Katoličkoj Crkvi | ||
|---|---|---|
| prethodnik Mihovil Natalis |
Biskup trebinjsko-mrkanski 1464.–1481. |
nasljednik Donat Đurđević |