Prijeđi na sadržaj

Ovladavanje jezikom

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Usvajanje jezika)

Ovladavanje jezikom[1] ili usvajanje jezika[2] proces je tijekom kojeg se stječu svijest o jeziku, sposobnost njegova razumijevanja te sposobnost komunikacije uporabom riječi i rečenica.

U ovladavanje jezikom uključene su strukture, pravila i prikazi. Kako bi se uspješno služila jezikom, osoba mora ovladati fonologijom, morfologijom, sintaksom, semantikom i većim dijelom fonda riječi. Jezik se može realizirati govorom ili gestama (kao u npr. znakovnim jezicima).[3] Ljudska je sposobnost jezičnog izražavanja zastupljena u mozgu. Premda je ta sposobnost ograničena, ljudi mogu izgovoriti i razumjeti beskonačan broj rečenica, što se temelji na sintaktičkom principu rekurzije. Podaci pokazuju da je to moguće zahvaljujući trima rekurzivnim mehanizmima kojima se služi svaka osoba: relativizaciji, komplementaciji i koordinaciji.[4]

Ovladavanje materinskim jezikom temelji se na dvama glavnim načelima: opažanje govora uvijek prethodi nastajanju govora, a sustav koji djetetu omogućuje stjecanje jezika postupno se razvija i počinje razlikovanjem zasebnih fonema.[5]

Lingvisti koji se bave dječjim ovladavanjem jezikom godinama promišljaju o tome kako se usvaja jezik. Lidz, Waxman i Freedman sa Sjeverozapadnog sveučilišta u Illinoisu tvrde: „Pitanje kako se takve strukture stječu jasnije možemo shvatiti kao pitanje kako osoba koja uči jezik površinske strukture dane u jezičnome unosu pretvara u apstraktna jezična pravila i prikaze.”[6]

Ovladavanje jezikom uglavnom se odnosi na usvajanje materinskoga jezika, proces stjecanja prvoga jezika u djece bez obzira na to odnosi li se na govoreni jezik ili znakovni jezik[3] premda se može odnositi i na dvojezično usvajanje materinskoga jezika, proces istodobna ovladavanja dvama materinskim jezicima.[7][8][9][10][11][12][13] Od toga se razlikuje usvajanje drugoga jezika, proces stjecanja drugih jezika u djece i odraslih osoba. K tomu, osobama čitanje i pisanje na stranom jeziku koji se služi posve drukčijim pismom dodatno otežava stjecanje pismenosti. Ovladavanje jezikom jedna je od temeljnih ljudskih sposobnosti.[14][15]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Platon je među prvima promišljao o ovladavanju jezikom i smatrao je da je povezivanje riječi sa značenjem donekle urođena sposobnost. S druge strane, gramatičari koji su se bavili sanskrtom više od dvanaest stoljeća raspravljali su o tome je li sposobnost razumijevanja značenja riječi božji dar (tj. urođena) ili sposobnost koja se nasljeđuje od prethodnih naraštaja i uči na temelju već uspostavljenih konvencija: dijete nauči riječ krava tako što sluša pouzdane govornike koji pričaju o kravama.[16]

Filozofe drevnih civilizacija zanimalo je kako ljudi stječu sposobnost razumijevanja jezika i korištenja njime mnogo prije razvitka empirijskih metoda za potvrđivanje i opovrgavanje teorija o tome, no uglavnom su ovladavanje jezikom smatrali podvrstom ljudske sposobnosti stjecanja znanja i razumijevanja koncepata.[17]

Empiristi poput Thomasa Hobbesa i Johna Lockea tvrdili su da znanje (prema Lockeu i jezik) izvire iz apstrahiranih dojmova koji se stječu osjetilima. Takvi argumenti slijede pristup „odgoja”, tj. da se jezik stječe s pomoću osjetilnih iskustava, što je Rudolfa Carnapa potaknulo na to da razvije teoriju Aufbau, kojom je pokušao objasniti da se sve znanje usvaja na temelju osjetilnih podataka koji se potom „pamte kao slični” i povezuju u skupine, što se na kraju raspoređuje u jezik.[18]

Zagovornici biheviorizma držali su da se jezik usvaja kao oblik operantnog uvjetovanja. B. F. Skinner u svojoj je knjizi Jezično ponašanje (1957.) izjavio da uspješna upotreba znaka, kao što je riječ ili leksem, uz dodatan poticaj jača njegovu „privremenu” ili kontekstualnu vjerojatnost. Budući da je operantno uvjetovanje ovisno o poticajima nagradama, dijete tako uči da određena kombinacija zvukova označava konkretnu stvar ili pojavu tako što ih više puta uspješno povezuje. „Uspješna” upotreba znaka jest ona zbog koje se dijete može razumjeti (npr. kad dijete kaže „keks” kad želi dobiti keks) i zbog čega za nagradu dobije željenu reakciju druge osobe, što djetetu ojačava razumijevanje značenja te riječi i zbog čega je vjerojatnije da će se u budućim sličnim okolnostima ponovno poslužiti tom riječju.

Skinnerovu je biheviorističku teoriju ovladavanja jezikom žestoko kritizirao Noam Chomsky u članku iz 1959. u kojem ju je nazvao „mitološkom” i „pravom zabludom”.[19] Među argumentima protiv Skinnerove ideje o ovladavanju jezikom s pomoću operantnog uvjetovanja nalazi se činjenica da djeca u većini slučajeva ignoriraju odrasle kad im ispravljaju govor. Djeca uglavnom na početku ispravno upotrijebe nepravilne oblike riječi, zatim prave pogreške, a na kraju se vrate pravilnoj uporabi riječi. Primjerice, dijete prvo nauči riječ „bolji” (komparativ pridjeva „dobar”), a poslije upotrijebi oblik „dobriji”. Dijete će na kraju ponovno upotrijebiti ispravnu riječ („bolji”). Chomsky je izjavio da je taj obrazac teško povezati sa Skinnerovom idejom o operantnom uvjetovanju kao glavnu načinu na koji djeca usvajaju jezik jer nije vjerojatno da bi dijete naučilo pravilno rabiti određenu riječ i odjednom počelo rabiti njezin pogrešan oblik.[20] Chomsky je zaključio da je Skinner propustio sintaktičkom znanju dati glavnu ulogu u oblikovanju jezične kompetencije. Također je odbacio termin „učenje”, kojim se Skinner poslužio kako bi izjavio da djeca „uče” jezik s pomoću operantnog uvjetovanja.[21] Chomsky je na kraju zaključio da se ovladavanju jezikom treba pristupiti matematički na temelju sintaktičkih studija.

Kao pojava tipična za ljude

[uredi | uredi kôd]

Sposobnost usvajanja i uporabe jezika ključno je svojstvo po kojem se ljudi razlikuju od ostalih bića. Određena su jezična svojstva prisutna u svim ljudskim jezicima, a odsutna u oblicima životinjske komunikacije. Primjerice, brojne životinje međusobno komuniciraju upućujući na pojave u svojoj okolini, ali u takvoj vrsti komunikacije nema arbitrarnosti tipične za ljudske govore (drugim riječima, zvuk riječi „pas” ni po čemu ne upućuje na značenje te riječi). U ostalim oblicima životinjske komunikacije mogu se pojaviti arbitrarni zvukovi, no ne kombiniraju se na različite načine radi stvaranja posve novih poruka koje drugo biće može odmah razumjeti. Charles F. Hockett to je obilježje ljudskoga jezika nazvao „produktivnošću”. Za razumijevanje ljudskoga ovladavanja jezikom ključna je činjenica da ljudi nisu ograničeni brojem riječi te da su sposobni služiti se složenim sustavom koji omogućuje stvaranje neograničena broja mogućih poruka. Iako u životinjskome svijetu postoje razni oblici komunikacije, oni se razlikuju od ljudskoga jezika jer je u njima prisutan ograničen broj govornih znakova, a ti se znakovi sintaktički ne povezuju u fraze i rečenice.[22]

Victor iz Aveyrona

Herbert S. Terrace u svojem je istraživanju čimpanzu poznatu kao Nim Chimpsky pokušao naučiti američki znakovni jezik. Time se nadovezao na prethodno istraživanje u kojem je sudjelovala čimpanza Washoe, koja je navodno uspjela usvojiti američki znakovni jezik. Međutim, nakon pomnijeg pregleda Terrace je zaključio da nijedan eksperiment nije bio uspješan.[23] Iako je Nim uspio naučiti znakove, nikad nije usvojio gramatičko znanje i stoga nije mogao smisleno povezati znakove. Znanstvenici su primijetili da su „znakove, koji su se činili spontanima, zapravo poticali učitelji”[24] i da to ustvari nije bila produktivnost. Kad je Terrace recenzirao Projekt Washoe, naišao je na slične rezultate. Pretpostavio je da se životinje i ljudi izrazito razlikuju kad je riječ o motivaciji za učenjem jezika; životinje, kao što je bio slučaj s Nimom, motivira samo opipljiva nagrada, a ljudi uče jezik kako bi „komunicirali na nov način”.[25]

U drugom istraživanju o usvajanju jezika Jean-Marc-Gaspard Itard pokušao je Victora iz Aveyrona, divlje dijete, naučiti govoriti. Victor je uspio naučiti nekoliko riječi, ali naposljetku nikad nije posve ovladao jezikom.[26] Nešto uspješnije istraživanje provedeno je nad Genie, još jednim djetetom koje nije odraslo u civilizaciji. Njezin ju je otac držao u potpunoj izolaciji prvih trinaest godina njezina života. Njezini su skrbnici i znanstvenici pokušali odrediti koliko može ovladati jezikom. Uspjela je steći velik vokabular, ali nikad nije ovladala gramatikom. Znanstvenici su na temelju toga zaključili da je teorija o kritičnom razdoblju istinita; Genie je bila prestara da bi naučila učinkovito govoriti iako je ipak mogla razumjeti jezik.[27]

Glavni pristupi

[uredi | uredi kôd]

U opisu procesa ovladavanja jezikom teoretičari polemiziraju o tome kako djeca na temelju jezičnog unosa usvajaju jezik.[28] Unos se u lingvističkom kontekstu odnosi na „[s]ve riječi, kontekste i ostale jezične oblike kojima je [osoba koja uči jezik] izložena povezane sa stečenim znanjem materinskog ili drugog jezika”. Nativisti poput Chomskog posvetili su se iznimno složenoj prirodi ljudske gramatike, ograničenosti i višesmislenosti unosa koji djeca dobivaju te relativno ograničenim dječjim kognitivnim sposobnostima. Na temelju tih obilježja zaključili su da procesom ovladavanja jezikom u djece čvrsto upravljaju biološka obilježja ljudskoga mozga. Tvrde da bi inače bilo iznimno teško objasniti kako djeca u prvih pet godina života rutinski ovladavaju složenim i uglavnom prešutnim gramatičkim pravilima svojega materinskog jezika.[29] K tomu, sve neizravno upućuje na takva pravila u njihovu materinskom jeziku; govor odraslih djeci ne može obuhvatiti sve ono što djeca znaju kad usvoje materinski jezik.[30]

Međutim, drugi su teoretičari odbacili mogućnost da je za usvajanje gramatike materinskoga jezika u djece potrebno bilo što drugo osim oblika učenja prisutnih u razvijanju drugih kognitivnih sposobnosti, među kojima su i motoričke sposobnosti koje se stječu kad osoba uči voziti bicikl. Preciznije rečeno, odbacili su mogućnost da u ljudskom biološkom sastavu postoji bilo kakav poseban sustav posvećen jeziku. Taj se sukob mišljenja često naziva raspravom o prirodi i odgoju (eng. „nature and nurture”). Doduše, brojni teoretičari ipak zaključuju da su za određena obilježja procesa ovladavanja jezikom zasigurno odgovorna specifična moždana „umreženost” („prirodni” dio, koji objašnjava zašto neljudske vrste ne mogu ovladati ljudskim jezikom), a da ostala oblikuje jezično okruženje u kojem osoba odrasta („odgojni” dio, koji objašnjava zašto ljudi koji žive u različitim društvima ovladavaju različitim jezicima). Još nije riješeno pitanje koliko se konkretne „prirodne” kognitivne sposobnosti rabe izvan jezika.

Emergentizam

[uredi | uredi kôd]

Prema emergentističkim teorijama poput natjecateljskoga modela Briana MacWhinneyja ovladavanje jezikom kognitivni je proces koji proizlazi iz međudjelovanja bioloških pritisaka i okruženja. Emergentisti tvrde da ni priroda ni odgoj ne mogu zasebno dovoljno potaknuti usvajanje jezika, tj. da samo zajedničkom ulogom omogućuju djeci da usvoje jezik. Zagovornici tih teorija smatraju da opći kognitivni procesi koriste procesu ovladavanja jezikom i da zahvaljujući njima nastaju pojave isključivo povezane s jezikom, npr. učenje riječi i usvajanje gramatike. Rezultati istraživanja potvrđuju pretpostavke tih teorija i pokazuju da je proces ovladavanja jezikom složeniji proces nego što se prije smatralo.[31]

Empirizam

[uredi | uredi kôd]

Premda je teorija Noama Chomskog o generativnoj gramatici uvelike utjecala na lingvistiku od pedesetih godina 20. stoljeća, teoretičari kognitivne i funkcionalne lingvistike kritizirali su temeljne pretpostavke generativne teorije tvrdeći da uporaba jezika oblikuje jezičnu strukturu.[32] Ti teoretičari tvrde i da je koncept uređaja za jezično usvajanje (eng. „language acquisition device” ili LAD) u teoriji Chomskoga nije usklađen s otkrićima evolucijske antropologije, prema kojima su se ljudski mozak i glasnice postupno prilagodili uporabi jezika i da nije riječ o iznenadnoj pojavi potpuna niza binarnih parametara koji određuju čitav spektar mogućih gramatika.[33]

U teoriji generativne gramatike iznosi se i nekoliko koncepata (poput pomicanja, praznih kategorija, složenih temeljnih struktura i binarnih grananja) koji se ne mogu steći bez obzira na količinu jezičnog unosa. Budući da je jezik prema nativistima nepoučljivo složen, pobornici te teorije tvrde da su stoga ti koncepti urođeni.[34] Nativisti zaključuju da su određena obilježja sintaktičkih kategorija prisutna u umu i prije nego što je dijete izloženo bilo kakvu iskustvu i da je riječ o kategorijama s kojima djeca povezuju riječi svojega jezika dok ga uče.[35] Međutim, premda sve teorije o usvajanju jezika u određenoj mjeri uzimaju urođenost u obzir, razlikuju se po tome koliko važnim smatraju tu urođenu sposobnost za usvajanje jezika. U empirizmu se urođenu znanju pridaje manja važnost, a jezični unos uz opću se sposobnost učenja i sposobnost učenja pojedinog jezika smatra dovoljnim za usvajanje jezika.[36]

Od 1980. lingvisti koji se bave dječjim usvajanjem jezika poput Melisse Bowerman i Asife Majid[37] te psiholozi koji slijede Jeana Piageta poput Elizabeth Bates[38] i Jean Mandler smatraju da je u proces ovladavanja jezikom uključeno mnogo procesa učenja te da je vjerojatno bilo pogrešno zanemariti ulogu učenja.

U naknadnim je raspravama o nativističkim pretpostavkama primat steklo pitanje jesu li urođene sposobnosti u djece određene pojedinim jezicima ili opće poput onih koje djeci omogućuju da vizualno pojme svijet oko sebe razlikujući predmete i djela. Protunativističkih je stavova mnogo, ali uglavnom se temelje na tome da jezik nastaje tijekom uporabe u društvenom kontekstu i da se pritom rabe mehanizmi za učenje koji tvore dio urođenih općih kognitivnih sposobnosti za učenje. Među najistaknutijim zagovornicima takva stava jesu David M. W. Powers,[39] Elizabeth Bates,[40] Catherine Snow, Anat Ninio, Brian MacWhinney, Michael Tomasello,[22] Michael Ramscar[41] i William O'Grady.[42] Filozofi poput Fione Cowie,[43] Barbare Scholz i Geoffreyja Pulluma[44] također su se usprotivili određenim nativističkim tvrdnjama zalažući se za empirizam.

Kognitivna lingvistika nastala je kao reakcija na generativnu gramatiku Chomskoga i nativizam.

Statističko učenje

[uredi | uredi kôd]

Pojedini teoretičari procesa ovladavanja jezikom poput Elisse Newport, Richarda Aslina i Jenny Saffran ističu da bi u usvajanju jezika ulogu mogli igrati opći mehanizmi za učenje, naročito statističko učenje. Razvoj konekcionističkih modela koji uspješno uče riječi i sintaktičke konvencije[45] potvrđuje pretpostavke teorija o statističkom učenju u usvajanju jezika uz empirijska istraživanja nad dječjim uočavanjem granica među riječima.[46] Nizom simulacija konekcionističkog modela Franklin Chang pokazao je da bi opći mehanizam statističkog učenja mogao objasniti brojne različite pojave u usvajanju jezične strukture.[47]

Prema teoriji statističkoga učenja osobe se pri učenju jezika služe prirodnim statističkim obilježjima jezika (npr. u rasporedu zvukova, riječima i prvim gramatičkim obrascima).[48] Drugim riječima, osobe koje uče jezik primjećuju koliko se često određeni slogovi ili određene riječi pojavljuju u usporedbi s drugim slogovima.[49][50][51] Djeca od 21 mjeseca do 23 mjeseca starosti također se služe statističkim učenjem kako bi razvila „leksičke kategorije” poput kategorije životinja, s kojom naknadno povezuju nove riječi koje pripadaju istoj kategoriji. Prema tim nalazima može se zaključiti da je rano iskustvo slušanja jezika od prijeke važnosti za usvajanje vokabulara.[51]

Statističke sposobnosti učinkovite su, ali i ograničene onim što se smatra jezičnim unosom, što se tim unosom čini i strukturom ostvaraja koji proizlazi iz toga.[48] Statističko učenje (ili, u širem smislu, distribucijsko učenje) teoretičari s obiju strana rasprave o prirodi i odgoju mogu prihvatiti kao dio procesa ovladavanja jezikom, no s gledišta te rasprave važno je pitanje može li statističko učenje samo po sebi biti alternativa nativističkim objašnjenjima za gramatička ograničenja ljudskoga jezika.

Jezični odsječci

[uredi | uredi kôd]

Te se teorije temelje na postavci da se jezične sposobnosti razvijaju postupnim usvajanjem značenjskih odlomaka koji sadrže osnovne sastavnice, među kojima su riječi, fonemi ili slogovi. Stručnjaci su s pomoću toga pristupa uspješno simulirali nekoliko pojava prisutnih u usvajanju sintaktičkih kategorija[52] i fonološkoga znanja.[53]

Teorije o jezičnim odsječcima povezane su s teorijama o statističkome učenju na temelju zaključka da jezični unos igra ključnu ulogu u ovladavanju jezikom, no razilaze se u mehanizmima učenja koje navode.

Istraživači Instituta Maxa Plancka za evolucijsku antropologiju osmislili su računalni model koji analizira rane razgovore beba kako bi predvidio strukturu njihovih naknadnih razgovora. Rezultati su pokazali da se bebe služe vlastitim pravilima u govoru, tj. „utorima” u koje ubacuju određene vrste riječi. Važan zaključak tog istraživanja jest da se na temelju pravila analiziranih u govoru beba bolje mogu predvidjeti naknadne govorne strukture nego na temelju tradicionalnih gramatika.[54]

Prema tom se pristupu modeli izgrađuju računalnim programima, što omogućuje donošenje jasnijih kvantitativnih pretpostavki. Ti modeli uče na temelju prirodnih jezičnih unosa, tj. stvarnih izjava upućenih djeci. Prema rezultatima učenje na temelju jezičnih odlomaka bilo je učinkovitije u ovladavanju materinskim jezikom nego u učenju drugoga jezika.[55]

Teorija relacijskih odnosa

[uredi | uredi kôd]

Teorija relacijskih odnosa navodi selekcijska objašnjenja o nastanku jezičnih sposobnosti, njihovu razvoju i složenosti. Na temelju Skinnerova biheviorizma zagovornici te teorije tvrde da djeca ovladavaju jezikom isključivo interakcijom sa svojom okolinom. Teoretičari su u područje učenja jezika uveli i koncept funkcijskog kontekstualizma, koji ističe važnost predviđanja psiholoških zbivanja (npr. misli, osjećaja i ponašanja) i utjecanja na njih na temelju varijabli kojima se može upravljati u odgovarajućem kontekstu. Teorija relacijskih odnosa odvaja se od Skinnerova rada po posebnoj vrsti operantnog uvjetovanja poznatoj kao izvedena relacijska reakcija, što je proces učenja koji se odvija samo u ljudima sposobnim za jezičnu komunikaciju. Prema empirijskim istraživanjima koja podupiru pretpostavke te teorije, djeca ovladavaju jezikom koristeći se sustavom urođenih poticaja, na temelju čega teoretičari osporavaju stajalište da se ovladavanje jezikom temelji na urođenim kognitivnim sposobnostima specijaliziranim za jezik.[56]

Socijalni interakcionizam

[uredi | uredi kôd]

U teoriji socijalnoga interakcionizma jezični se razvoj objašnjava isticanjem uloge društvene interakcije djeteta u razvoju i odraslih osoba. Uglavnom se temelji na sociokulturnim teorijama sovjetskog psihologa Lava Vigotskoga, a popularizirao ju je Jerome Bruner.[57]

Za razliku od ostalih pristupa ističe ulogu povratnih informacija i poticaja u ovladavanju jezikom. Tvrdi da jezični razvoj u djece uglavnom potiču oponašanje roditelja i ostalih odraslih osoba te interakcije s njima, u kojima ih odrasli vrlo često ispravljaju.[58] Ta je teorija stoga donekle slična biheviorističkim teorijama o usvajanju jezika, no od njih se ipak razlikuje jer pretpostavlja da u djeci postoje socijalno-kognitivni model i ostale mentalne strukture (što je velika razlika u odnosu na pristup „crne kutije” prisutna u klasičnom behaviorizmu).

U teoriji socijalnog interakcionizma ključan je i pojam zone proksimalnoga razvoja.[59] Riječ je o teorijskom konstruktu koji određuje niz zadataka koje dijete može riješiti uz tuđu pomoć, ali ne i samostalno.[60] Kad je riječ o jeziku, odnosi se na niz jezičnih zadataka (npr. pravilnu sintaksu ili uporabu primjerena vokabulara) koje dijete u određenom razdoblju ne može izvršiti samostalno, ali može ih naučiti izvršiti uz pomoć sposobne odrasle osobe.

Sintaksa, morfologija i generativna gramatika

[uredi | uredi kôd]

Kako se početkom 20. stoljeća temeljitije počela proučavati sintaksa u procesu ovladavanja jezikom, lingvistima, psiholozima i filozofima postalo je jasno da se jezik ne svodi samo na povezivanje riječi s konceptima nego i da je iznimno važan jezični čimbenik povezivanje riječi u niz. Za uspješnu su komunikaciju uglavnom nužne rečenice, a ne samo riječi.[17] Dijete se služi kraćim izrazima poput „Bok, mama”, spojevima pojedinačnih imenica i operatora,[61] prije nego što postupno počne izgovarati sve složenije rečenice. U devedesetim godinama 20. stoljeća u okviru načela i parametara generativne gramatike nastao je model izgradnje strukture dječjega jezika, koji se odnosi na ovladavanje funkcijskim kategorijama. Djeca prema tom modelu postupno oblikuju sve složenije strukture, a leksičke kategorije (poput imenica i glagola) usvajaju prije funkcijsko-sintaktičkih kategorija (poput determinatora i dopunjivača).[62] Kad je primjerice riječ o učenju nepravilnih glagola u engleskome jeziku, djeca prvo nauče perfektivne oblike za svaki glagol zasebno. Međutim, kad naknadno usvoje „pravilo”, npr. da se glagolima treba dodati sufiks -ed kako bi odredila prošlu radnju, povremeno ga pogrešno primijene i na glagole koji standardno poprimaju drukčiji oblik pri izražavanju prošle radnje (npr. „runned” umjesto „ran” ili „hitted” umjesto „hit”). Prema jednoj pretpostavci o nastanku takvih pogrešaka um odrasle osobe pamti sve nepravilne glagole i „blokira” uporabu uobičajena pravila za stvaranje perfektivnih oblika kad je riječ o takvim glagolima. Djeca, kojoj se umovi još razvijaju, katkad ne uspiju „blokirati” uporabu tog pravila, zbog čega pogrešno primjenjuju uobičajeno pravilo umjesto da se prisjete nepravilna oblika.[63][64]

Komparativna metoda međujezičnoga istraživanja

[uredi | uredi kôd]

Komparativna metoda međujezičnoga istraživanja temelji se na komparativnoj metodi povijesne lingvistike i primjenjuje se u psiholingvističkim istraživanjima.[65] U povijesnoj lingvistici komparativna metoda rabi se za uspoređivanje povijesno srodnih jezika radi rekonstrukcije prajezika i proučavanja povijesti svakog jezika kćeri. Komparativna metoda može se primijeniti i u istraživanju usvajanja jezika usporedbom povijesno srodnih jezika potomaka. Povijesne veze unutar svake jezične porodice pomažu daljnjem istraživanju. Kad je riječ o indoeuropskim jezicima, komparativnom metodom prvo se uspoređuje usvajanje jezika unutar slavenske, keltske, germanske, romanske i indoiranske grane, a zatim se prelazi na općenitije usporedbe među granama.

Ta metoda omogućuje opsežno skupljanje skupova podataka o svakom jeziku. Opisi prozodije i fonologije svakoga jezika pridonose analizi morfologije i leksika, čije analize pak pridonose analizi sintakse i razgovornih stilova. Podaci o prozodijskoj strukturi jednoga jezika pomažu u istraživanju prozodije srodnih jezika i obratno.

Govornici povijesno srodnih jezika uglavnom dijele kulturu koju obilježavaju sličan način života i odgoj djece. Fonologija i morfologija slične su među povijesno srodnim jezicima i slično utječu na ran leksički i sintaktički razvoj. Komparativna metoda pretpostavlja da će djeca koja usvajaju povijesno srodne jezike pokazivati slične obrasce jezičnoga razvoja, a ti zajednički obrasci možda se neće iskazivati među govornicima povijesno nesrodnih jezika. Usvajanje nizozemskoga bit će slično usvajanju njemačkoga, ali ne i totonačkoga ili havajskoga.

Jezično usvajanje i mozak

[uredi | uredi kôd]

Naprednija tehnologija u funkcijskom oslikavanju mozga omogućuje bolji uvid u to kako se usvajanje jezika odvija u mozgu. Usvajanje jezika gotovo se uvijek odvija među djecom dok im se volumen mozga ubrzano povećava. U tom trenutku razvoja dijete u mozgu ima više neuronskih veza nego u odrasloj dobi, zbog čega dijete može naučiti više novih stvari u toj dobi nego u bilo kojem drugom dijelu života.[66]

Osjetljivo razdoblje

[uredi | uredi kôd]

Proces usvajanja jezika proučava se iz perspektive razvojne psihologije i neuroznanosti.[67] Empirijskim istraživanjem provedenim nad djecom koja su se normalno razvijala, ali i nad djecom koja su lišena jezika, utvrđeno je da postoji „osjetljivo razdoblje” za usvajanje jezika tijekom kojeg djeca mogu naučiti bilo koji jezik. Pojedini su istraživači otkrili da do šest mjeseci starosti djeca mogu razlikovati sve jezike po fonološkim suprotnostima. Stručnjaci vjeruju da zbog toga djeca mogu usvojiti jezik koji se govori oko njih. Nakon toga dijete raspoznaje samo foneme koji su tipični za jezik koji uči. Smanjena fonemska osjetljivost omogućuje djeci da izgrađuju kategorije fonema te prepoznaju naglasne obrasce i kombinacije zvukova tipične za jezik koji usvajaju.[68] Prema modelima osjetljivog ili kritičnog razdoblja dob u kojoj se dijete počne služiti jezikom pomaže predvidjeti koliko će se dobro moći služiti jezikom u kasnijoj dobi.[69] Međutim, možda postoji dob nakon koje tečna i prirodna uporaba jezika više nije moguća; Penfield i Roberts (1959.) tvrde da osjetljivo razdoblje završava kad dijete navrši devet godina.[70] Ljudski je mozak možda prirodno oblikovan za učenje jezika, ali ta se sposobnost u odrasloj dobi ne iskazuje na jednakoj razini kao u djetinjstvu.[71] Do 12. godine usvajanje jezika već postaje teže naučiti jezik poput djeteta koje usvaja materinski jezik.[72] Gluha djeca također prolaze kroz kritično razdoblje za usvajanje jezika. Kad takva djeca svoj prvi jezik usvoje u kasnijoj dobi, teže se služe složenijim dijelovima gramatike.[73]

Uz pretpostavku da su djeca izložena jeziku za kritičnog razdoblja,[74] kognitivno normalna djeca gotovo uvijek uspiju usvojiti jezik. Ljudima je učenje jezika toliko prirođena aktivnost da je gotovo nemoguće ne naučiti jezik. Istraživači ne mogu ispitati učinke osjetljivog razdoblja na usvajanje jezika jer ne bi bilo etično lišiti djecu jezika do završetka tog razdoblja. Međutim, studije o zlostavljanoj djeci lišenoj jezika pokazuju da su iznimno ograničena kad je riječ o jezičnim vještinama i nakon poučavanja.[75]

U vrlo ranoj dobi djeca mogu razlikovati različite zvukove, ali ih još ne mogu proizvesti. U najranijoj dobi djeca počinju brbljati. Gluhe bebe brbljaju u jednakim obrascima kao i bebe koje čuju, što pokazuje da brbljanje ne nastaje samo na temelju oponašanja određenih zvukova nego i da je prirodan dio jezičnog razvoja. Međutim, gluhe bebe nerijetko brbljaju rjeđe od beba koje čuju, a počinju brbljati i u kasnijem dijelu ranog djetinjstva: otprilike s navršenih 11 mjeseci života (bebe koje čuju uglavnom počinju brbljati s navršenih šest mjeseci života).[76]

Jezične sposobnosti prije usvajanja jezika uočene su i prije ranoga djetinjstva. U raznim studijama istraživali su se različiti oblici usvajanja jezika prije rođenja. Jezično usvajanje među fetusima počelo se istraživati krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, kad je nekoliko istraživača zasebno otkrilo da vrlo mlade bebe mogu razlikovati svoj materinski jezik od drugih jezika. U istraživanju Mehlera i dr.[77] pokazalo se da djeca stara tek četiri dana mogu razlikovati iskaze na materinskom jeziku od onih na nepoznatom jeziku, ali da ne mogu razlikovati dva jezika ako im nijedan nije materinski. Ti podaci pokazuju da postoje načini na koji djeca u maternici uče s pomoću sluha, a drugi istraživači pronašli su dodatne dokaze povezane s ponašanjem koji to potvrđuju, npr. kad fetus čuje poznate melodije (Hepper, 1988.),[78] dijelove priča (DeCasper i Spence, 1986.),[79] majčin glas (Kisilevsky, 2003.)[80] itd.

Prozodija je obilježje govora kojim se iskazuje emocionalna obojenost iskaza i određena vrsta govora, npr. pitanje, izjava ili naredba. Pojedini stručnjaci koji se bave razvojnom neuroznanošću tvrde da mehanizmi za učenje s pomoću sluha među fetusima nastaju samo na temelju razlikovanja prozodijskih elemenata. Premda takva tvrdnja stoji s gledišta evolucijske psihologije (tj. prepoznavanje te razlikovanje majčina glasa i poznatog jezika od emocionalno valentnih podražaja), pojedini teoretičari smatraju da u takvu učenju ulogu ne igra samo prozodijsko prepoznavanje. U novijim istraživanjima pokazalo se da fetusi ne reagiraju samo na materinski jezik drukčije nego na ostale jezike nego i da različito reagiraju i precizno razlikuju samoglasnike u materinskom i nematerinskom jeziku.[81]

Usvajanje vokabulara

[uredi | uredi kôd]

Usvajanje nove riječi, odnosno sposobnost izgovaranja riječi i upotrebe te riječi u primjerenim okolnostima ovisi o različitim čimbenicima. Prije svega, osoba mora biti sposobna čuti ono što pokušava izgovoriti. Također mora biti sposobna oponašati riječi drugih osoba.[82][83][84][85] Djeci sa smanjenom sposobnošću ponavljanja nepostojećih riječi (što je jedna od naznaka sposobnosti ponavljanja govora) sporije se povećava vokabular nego djeci s tom sposobnošću na normalnoj razini.[86] Predloženo je nekoliko računalnih modela usvajanja vokabulara.[87][88][89][90][91][92][93] Razna su istraživanja pokazala da je veličina djetetova vokabulara do 24 mjeseca starosti usklađena s njegovim budućim razvojem i jezičnim vještinama.

Dodatna dva ključna čimbenika za usvajanje vokabulara jesu segmentacija riječi i statističko učenje. Segmentacija riječi ili sposobnost razlamanja riječi na slogove iz tečnoga govora stječu djeca stara osam mjeseci.[49] Kad navrše 17 mjeseci, sposobna su povezati značenje s razlomljenim riječima.[50]

Novija istraživanja pokazuju i da motoričke vještine i iskustva mogu utjecati na usvajanje riječi u ranome djetinjstvu. Primjerice, ako djeca samostalno nauče sjediti između tri mjeseca i pet mjeseci starosti, to pokazuje da će početi usvajati vokabular između deset i četrnaest mjeseci starosti,[94] a samostalno razvijena sposobnost hodanja usklađena je s jezičnim vještinama između deset i četrnaest mjeseci starosti.[95][96] Ti podaci pokazuju da je usvajanje jezika proces na koji utječu dječje općenite motoričke sposobnosti i razvoj. Studije su pokazale i da postoji poveznica između socioekonomskog statusa i usvajanja vokabulara.[97]

Značenje

[uredi | uredi kôd]

Djeca u prosjeku nauče deset do petnaest novih značenja riječi, ali samo jedno značenje može se pripisati izravnom poučavanju.[98] Preostalih devet ili četrnaest značenja usvajaju se na drukčiji način. Pretpostavlja se da djeca usvajaju ta značenja zahvaljujući procesima čiju je strukturu odredila latentno-semantička analiza. Drugim riječima, kad naiđu na nepoznatu riječ, djeca se služe podacima iz konteksta kako bi ugrubo odredila točno značenje.[98] Dijete može proširiti značenje i uporabu pojedinih riječi koje već tvore dio njegova mentalnog leksika kako bi imenovalo sve što je nekako povezano, ali za što ne zna točnu riječ. Primjerice, dijete može proširiti značenje riječi mama i tata kako bi odredilo sve što pripada njegovoj majci ili ocu ili bilo kojoj osobi koja sliči njegovim roditeljima. Također može reći kiša, a da pritom namjerava reći ne želim van.[99]

Postoji i mogućnost da se djeca služe heuristikom kako bi pravilno odredila značenja riječi. Markman i dr. zaključuju da djeca pretpostavljaju kako se riječi odnose na predmete sličnih osobina („krava” i „svinja” vjerojatno su „životinje”) umjesto na predmete koji su tematski povezani (i „krava” i „mlijeko” vjerojatno nisu „životinje”).[100] Čini se da se djeca drže i pretpostavke o cijelim predmetima, tj. da se nova oznaka odnosi na cijeli predmet umjesto na neki njegov dio.[100] Ta pretpostavka uz gramatičke i morfološke poticaje ili leksička ograničenja može pomoći djeci u usvajanju značenja riječi, ali zaključci utemeljeni na takvim temeljima katkad nisu usklađeni.[101]

Genetička i neurokognitivna istraživanja

[uredi | uredi kôd]

Prema određenim lingvistima neurokognitivna istraživanja utvrdila su brojne standarde povezane s učenjem jezika. Između ostalog „učenje zaokuplja cijelu osobu (njezine kognitivne, afektivne i psihomotoričke domene); ljudski mozak traži obrasce u potrazi za značenjem; osjećaji utječu na sve strane učenja, pamćenja i prisjećanja; prošlo iskustvo uvijek utječe na novo učenje; radno (kratko) pamćenje mozga ograničena je kapaciteta; ishod predavanja uglavnom je najniža razina pamćenja; ponavljanje je ključno za pamćenje; [sama] vježba ne čini majstora; svaki je mozak jedinstven”.[102] Što se tiče genetike, gen ROBO1 povezuje se s cjelovitošću ili veličinom prostora za kratkoročno pamćenje fonoloških podataka.[103]

Genetička istraživanja izdvojila su dva glavna čimbenika koji predviđaju uspješno usvajanje jezika. Riječ je o naslijeđenoj inteligenciji i manjku genskih anomalija koje izazivaju patološke pojave u govoru, npr. mutacije gena FOXP2 koje izazivaju verbalnu dispraksiju. Uloga naslijeđene inteligencije povećava se kako osoba stari; pokriva 20 % varijacija u kvocijentu inteligencije među novorođenčadi i 60 % među odraslim osobama. Utječe na brojne različite sposobnosti povezane s jezikom: od prostorno-motoričkih vještina do tečnosti u pisanju. U područjima kao što su lingvistika, filozofija, psihologija i genetika vodile su se polemike o tome je li jezik posve ili uglavnom prirođen, ali dokazi prikupljeni u istraživanjima pokazuju da genetički čimbenici funkcioniraju samo u interakciji s okolišnim.[104]

Premda je bez invazivnih mjera teško utvrditi koji su točno dijelovi mozga najaktivniji i najvažniji u usvajanju jezika, uređaji za funkcijsku magnetsku rezonanciju i pozitronsku emisijsku tomografiju olakšavaju donošenje zaključaka o tome gdje bi jezik mogao biti smješten. Kuniyoshi Sakai zaključio je, na temelju nekoliko studija povezanih s oslikavanjem mozga, da se u mozgu nalazi „centar za gramatiku”, s tim da se jezik primarno obrađuje u lijevoj bočnoj predmotoričkoj kori (nalazi se blizu precentralne brazde i donje prednje brazde). Te su studije također pokazale da se usvajanje prvoga i drugoga jezika različito odvijaju u moždanoj kori.[29]

U vrlo ranu djetinjstvu jezik se obrađuje u različitim područjima u mozgu. Međutim, s vremenom se postupno obrađuje u dvama područjima – Brocinu i Wernickeovu području. Brocino područje nalazi se na lijevoj strani čeonog režnja i uglavnom je odgovorno za proizvodnju obrazaca u govorenom i znakovnom jeziku. Wernickeovo područje nalazi se u lijevom čeonom režnju i uglavnom je odgovorno za razumijevanje jezika. Bilo kakvo oštećenje tih područja može izazvati afaziju.[105]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Jelaska, Zrinka. 2007. Ovladavanje jezikom: izvornojezična i inojezična istraživanja. Lahor : časopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik. Hrvatsko filološko društvo i Filozofski fakultet u Zagrebu. 1 (3): 86–99
  2. ↑ Trask, Robert Lawrence. 2005. Temeljni lingvistički pojmovi. Školska knjiga. Zagreb. str. 378. ISBN 953-0-50717-8
  3. ↑ a b Pichler, Chen. 2015. Language Learning through the Eye and Ear Webcast. Laurent Clerc National Deaf Education Center. Gallaudet University. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. ožujka 2024. Pristupljeno 17. prosinca 2023.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  4. ↑ Lightfoot, David. 2010. Language acquisition and language change. Wiley Interdisciplinary Reviews: Cognitive Science. 1 (5): 677–684. doi:10.1002/wcs.39. ISSN 1939-5078. PMID 26271652
  5. ↑ Fry, Dennis. 1977. Homo loquens, Man as a talking animal. Cambridge University Press. str. 107–108. ISBN 978-0-521-29239-9
  6. ↑ Lidz, Jeffrey; Waxman. 16. travnja 2003. What infants know about syntax but couldn't have learned:experimental evidence for syntactic structure at 18 months (PDF). Cognition 89 (2003) B65-B73. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 12. prosinca 2017. Pristupljeno 12. prosinca 2017. Prenosi Elsevier science
  7. ↑ Bergman, Coral Rhodes. 1976. Interference vs. independent development in infant bilingualism. Keller, Gary D.; Teschner, Richard V.; Viera, Silvia (ur.). Bilingualism in the Bicentennial and Beyond. Bilingual Press. str. 86–96. ISBN 9780916950019
  8. ↑ Genesee, Fred. 1989. Early bilingual development: One language or two?. Journal of Child Language. 16 (1): 161–179. doi:10.1017/S0305000900013490. PMID 2647777. S2CID 20680592
  9. ↑ de Houwer, Annick. 1990. The Acquisition of Two Languages from Birth. Cambridge University Press. ISBN 9780511519789
  10. ↑ de Houwer, Annick. 1996. Bilingual Language Acquisition. Fletcher, Paul; MacWhinney, Brian (ur.). The Handbook of Child Language. Wiley-Blackwell. ISBN 978-0-631-20312-4
  11. ↑ Hulk, Aafke; Müller, Natascha. Prosinac 2000. Bilingual first language acquisition at the interface between syntax and pragmatics. Bilingualism: Language and Cognition. 3 (3): 227–244. doi:10.1017/S1366728900000353
  12. ↑ Paradis, Johanne; Genesee, Fred. 1996. SYNTACTIC ACQUISITION IN BILINGUAL CHILDREN: Autonomous or Interdependent? (PDF). Studies in Second Language Acquisition. 18 (1): 1–25. doi:10.1017/S0272263100014662. JSTOR 44487857. S2CID 143994688
  13. ↑ Serratrice, Ludovica; Sorace, Antonella; Paoli, Sandra. 2004. Crosslinguistic influence at the syntax–pragmatics interface: Subjects and objects in English–Italian bilingual and monolingual acquisition (PDF). Bilingualism: Language and Cognition. 7 (3): 183–205. doi:10.1017/S1366728904001610. S2CID 38643617
  14. ↑ Friederici, AD. Listopad 2011. The brain basis of language processing: from structure to function. Physiol Rev. 91 (4): 1357–92. CiteSeerX 10.1.1.385.5620. doi:10.1152/physrev.00006.2011. PMID 22013214. S2CID 3224368
  15. ↑ Kosslyn, Stephen M.; Osherson, Daniel N. 1995. An invitation to cognitive science. MIT Press. Cambridge, Mass.. ISBN 978-0-262-65045-8. OCLC 613819557
  16. ↑ Matilal, Bimal Krishna. 1990. The word and the world: India's contribution to the study of language. Oxford University Press. Oxford [Oxfordshire]. ISBN 978-0-19-562515-8. OCLC 24041690
  17. ↑ a b Innateness and Language. Stanford Encyclopedia of Philosophy. 2017
  18. ↑ Kendra A. Palmer. 2009. Understanding Human Language: An In-Depth Exploration of the Human Facility for Language. StudentPulse.com. Pristupljeno 22. kolovoza 2012.
  19. ↑ Noam, Chomsky; Skinner, B. F. 1959. A Review of B. F. Skinner's Verbal Behavior. Language. 35 (1): 26–58. doi:10.2307/411334. JSTOR 411334
  20. ↑ Harley, Trevor A. 2010. Talking the Talk: Language, Psychology and Science. Psychology Press. New York, NY. str. 68–71. ISBN 978-1-84169-339-2
  21. ↑ Harris, Margaret. 1992. Language Experience and Early Language Development: From Input to Uptake. Psychology Press. UK. ISBN 978-0863772382
  22. ↑ a b Tomasello, Michael. 2008. Origins of human communication. MIT Press. Cambridge, Mass. ISBN 978-0-262-20177-3. OCLC 439979810
  23. ↑ Carey, Benedict. 1. studenoga 2007. Washoe, a Chimp of Many Words, Dies at 42. The New York Times (engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 30. rujna 2020.
  24. ↑ Terrace, Herbert S. 5. kolovoza 2019. Nim Chimpsky and Noam Chomsky. Psychology Today (engleski). Pristupljeno 28. rujna 2020.
  25. ↑ Terrace, Herbert S. 24. kolovoza 2020. How Infants Learn to Use Words. Psychology Today (engleski). Pristupljeno 28. rujna 2020.
  26. ↑ The Wild Child of Aveyron & Critical Periods of Learning. The Layman's Linguist (engleski). 19. listopada 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. travnja 2021. Pristupljeno 30. rujna 2020.
  27. ↑ Brogaard, Berit. 10. srpnja 2017. The Feral Child Nicknamed Genie. Psychology Today (engleski). Pristupljeno 28. rujna 2020.
  28. ↑ Kennison, Shelia M. 30. srpnja 2013. Introduction to language development. SAGE Publications. Los Angeles. ISBN 978-1-4129-9606-8. OCLC 830837502
  29. ↑ a b Sakai, Kuniyoshi L. 2005. Language Acquisition and Brain Development. Science. 310 (5749): 815–819. Bibcode:2005Sci...310..815S. doi:10.1126/science.1113530. PMID 16272114. S2CID 20714845
  30. ↑ Lust, Barbara. 2006. Child Language Acquisition and Growth. Cambridge University Press. Cambridge. str. 28–29. ISBN 9780511803413
  31. ↑ Brian MacWhinney, ur. 1999. The Emergence of Language. Lawrence Erlbaum Associates. ISBN 978-0-8058-3010-1. OCLC 44958022
  32. ↑ Tomasello, Michael. 2003. Constructing a language: a usage-based theory of language acquisition. Harvard University Press. Cambridge. ISBN 978-0-674-01030-7. OCLC 62782600
  33. ↑ Mameli, M.; Bateson, P. Veljača 2011. An evaluation of the concept of innateness. Philos Trans R Soc Lond B Biol Sci. 366 (1563): 436–443. doi:10.1098/rstb.2010.0174. PMC 3013469. PMID 21199847
  34. ↑ Lidz, Jeffrey; Lasnik, Howard. Prosinac 2016. Roberts, Ian (ur.). The Argument from the Poverty of the Stimulus. The Oxford Handbook of Universal Grammar. 1: 220–248. doi:10.1093/oxfordhb/9780199573776.013.10. ISBN 9780199573776
  35. ↑ Bavin, Edith L. 2009. The Cambridge Handbook of Child Language. Cambridge University Press. Cambridge. str. 15–34. ISBN 9780511576164. OCLC 798060196
  36. ↑ Tomasello, Michael. 2000. First Steps Toward a usage-based theory of language acquisition. Cognitive Linguistics. 11 (1–2): 61–82. doi:10.1515/cogl.2001.012
  37. ↑ Majid, Asifa; Bowerman, Melissa; Staden, Miriam van; Boster, James S. 2007. The semantic categories of cutting and breaking events: A crosslinguistic perspective (PDF). Cognitive Linguistics. 18 (2). CiteSeerX 10.1.1.1014.4819. doi:10.1515/COG.2007.005. hdl:2066/104711. ISSN 0936-5907. S2CID 33506231
  38. ↑ Bates, E.; D'Amico, S.; Jacobsen, T.; Székely, A.; Andonova, E.; Devescovi, A.; Herron, D.; Lu, CC.; i dr. Lipanj 2003. Timed picture naming in seven languages (PDF). Psychon Bull Rev. 10 (2): 344–80. doi:10.3758/BF03196494. PMC 3392189. PMID 12921412. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. kolovoza 2017. Pristupljeno 27. prosinca 2013.
  39. ↑ Powers, David M. W.; Turk, Christopher. 1989. Machine learning of natural language. Springer-Verlag. London ; New York. ISBN 978-0-387-19557-5. OCLC 20263032
  40. ↑ Bates, E; Elman, J; Johnson, M; Karmiloff-Smith, A; Parisi, D; Plunkett, K. 1999. Innateness and emergentism. Graham, George; Bechtel, William (ur.). A companion to cognitive science. Blackwell. Oxford. str. 590–601. ISBN 978-0-631-21851-7. OCLC 47008353
  41. ↑ Ramscar, Michael; Gitcho, Nicole. 2007. Developmental change and the nature of learning in childhood. Trends in Cognitive Sciences. 11 (7): 274–9. doi:10.1016/j.tics.2007.05.007. PMID 17560161. S2CID 6513545
  42. ↑ O'Grady, William. 2008. Innateness, universal grammar, and emergentism (PDF). Lingua. 118 (4): 620–631. doi:10.1016/j.lingua.2007.03.005. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 18. studenoga 2017. Pristupljeno 30. svibnja 2024.
  43. ↑ Cowie, Fiona. 16. siječnja 2008. Innateness and Language. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Pristupljeno 28. siječnja 2024.
  44. ↑ Barbara Scholz; Geoffrey Pullum. 2006. Robert J. Stainton (ur.). Irrational Nativist Exuberance. Contemporary Debates in Cognitive Science: 59–80. CiteSeerX 10.1.1.401.2561
  45. ↑ Seidenberg, Mark S.; J.L. McClelland. 1989. A distributed developmental model of word recognition and naming. Psychological Review. 96 (4): 523–568. CiteSeerX 10.1.1.127.3083. doi:10.1037/0033-295X.96.4.523. PMID 2798649
  46. ↑ Saffran, Jenny; R.N.Aslin; E.L. Newport. 1996. Statistical learning by 8-month-old infants. Science. 274 (5294): 1926–1928. Bibcode:1996Sci...274.1926S. doi:10.1126/science.274.5294.1926. PMID 8943209. S2CID 13321604
  47. ↑ Chang, Franklin; Dell, Gary S.; Bock, Kathryn. 2006. Becoming syntactic. Psychological Review. 113 (2): 234–272. doi:10.1037/0033-295x.113.2.234. ISSN 1939-1471. PMID 16637761. S2CID 1237448
  48. ↑ a b Saffran, Jenny R. 2003. Statistical language learning: mechanisms and constraints. Current Directions in Psychological Science. 12 (4): 110–114. doi:10.1111/1467-8721.01243. ISSN 0963-7214. S2CID 146485087
  49. ↑ a b Saffran, Jenny; Aslin, Newport. 1996. Statistical learning by 8-month-old infants. Science. 274 (5294): 1926–1928. Bibcode:1996Sci...274.1926S. doi:10.1126/science.274.5294.1926. PMID 8943209. S2CID 13321604
  50. ↑ a b Estes, Katharine Graf; Evans, Julia L.; Alibali, Martha W.; Saffran, Jenny R. 2007. Can Infants Map Meaning to Newly Segmented Words?. Psychological Science. SAGE Publications. 18 (3): 254–260. doi:10.1111/j.1467-9280.2007.01885.x. ISSN 0956-7976. PMC 3864753. PMID 17444923
  51. ↑ a b Lany, Jill; Saffran. Siječanj 2010. From Statistics to Meaning: Infants' Acquisition of Lexical Categories. Psychological Science. 21 (2): 284–91. doi:10.1177/0956797609358570. PMC 3865606. PMID 20424058
  52. ↑ Freudenthal, Daniel; J.M. Pine; F. Gobet. 2005. Modelling the development of children's use of optional infinitives in English and Dutch using MOSAIC (PDF). Cognitive Science. 30 (2): 277–310. doi:10.1207/s15516709cog0000_47. PMID 21702816. Pristupljeno 2. travnja 2009.
  53. ↑ Jones, Gary; F. Gobet; J.M. Pine. 2007. Linking working memory and long-term memory: A computational model of the learning of new words (PDF). Developmental Science. 10 (6): 853–873. doi:10.1111/j.1467-7687.2007.00638.x. PMID 17973801. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 1. srpnja 2007. Pristupljeno 2. travnja 2009.
  54. ↑ Bannard C, Lieven E, Tomasello M. Listopad 2009. Modeling children's early grammatical knowledge. Proc. Natl. Acad. Sci. U.S.A. 106 (41): 17284–9. Bibcode:2009PNAS..10617284B. doi:10.1073/pnas.0905638106. PMC 2765208. PMID 19805057
  55. ↑ McCauley, Stewart M.; Christiansen, Morten H. 2017. Computational Investigations of Multiword Chunks in Language Learning. Topics in Cognitive Science (engleski). 9 (3): 637–652. doi:10.1111/tops.12258. ISSN 1756-8765. PMID 28481476
  56. ↑ Steven C. Hayes; Dermot Barnes-Holmes; Brian Roche, ur. 2001. Relational Frame Theory: A Post-Skinnerian Account of Human Language and Cognition (Hardcover). Plenum Press. ISBN 978-0-306-46600-7. OCLC 51896575
  57. ↑ Bruner, J. (1983.). Child's Talk: Learning to Use Language. Oxford: Oxford University Press.
  58. ↑ Moerk, E.L. 1994. Corrections in first language acquisition: Theoretical controversies and factual evidence. International Journal of Psycholinguistics. 10: 33–58. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. kolovoza 2019. Pristupljeno 29. kolovoza 2019.
  59. ↑ zona proksimalnoga razvoja. Institut za hrvatski jezik. Pristupljeno 16. veljače 2024.
  60. ↑ Vigotski, Lav. 2011. The Dynamics of the Schoolchild’s Mental Development in Relation to Teaching and Learning (PDF). Journal of Cognitive Education and Psychology. 10 (2): 198–211. Pristupljeno 16. veljače 2024.
  61. ↑ Fry, Dennis. 1977. Homo loquens, Man as a talking animal. Cambridge University Press. str. 117. ISBN 978-0-521-29239-9
  62. ↑ Radford, Andrew. 1990. Syntactic Theory and the Acquisition of English Syntax. Blackwell. ISBN 978-0-631-16358-9
  63. ↑ Marcus G, Pinker S, Ullman M, Hollander M, Rosen TJ, Xu F. 1992. Overregularization in language acquisition (PDF). Monographs of the Society for Research in Child Development. Serial No. 228. 57 (4): 1–182. doi:10.1111/j.1540-5834.1992.tb00313.x. PMID 1518508
  64. ↑ Carlson, Neil; Heth, Donald. 2007. Psychology the Science of Behaviour. Pearson Education:New Jersey
  65. ↑ Pye, Clifton. 2017. The Comparative Method of Language Acquisition Research. The University of Chicago Press. ISBN 9780226481289
  66. ↑ Nadia, Steve. Kid's Brain Power. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. lipnja 2019. Pristupljeno 1. svibnja 2016.
  67. ↑ White, EJ.; Hutka, SA.; Williams, LJ.; Moreno, S. 2013. Learning, neural plasticity and sensitive periods: implications for language acquisition, music training and transfer across the lifespan. Front Syst Neurosci. 7: 90. doi:10.3389/fnsys.2013.00090. PMC 3834520. PMID 24312022
  68. ↑ Kuhl P, Stevens E, Hayashi A, Deguchi T, Kiritani S, Iverson P. Veljača 2006. Infants show a facilitation effect for native language phonetic perception between 6 and 12 months. Developmental Science. 9 (2): F13–F21. doi:10.1111/j.1467-7687.2006.00468.x. PMID 16472309. S2CID 18549204
  69. ↑ Pallier, Cristophe. Critical periods in language acquisition and language attrition (PDF)
  70. ↑ Penfield, Wilder. 1959. Speech and Brain-mechanisms. Princeton University Press. Princeton, NJ. str. 242. ISBN 9781400854677
  71. ↑ Singleton, David; Ryan, Lisa. 31. prosinca 2004. Language Acquisition. Multilingual Matters. Bristol, Blue Ridge Summit. doi:10.21832/9781853597596. ISBN 978-1-85359-759-6
  72. ↑ Al-Harbi, Salwa Saeed. 8. studenoga 2019. Language development and acquisition in early childhood. Journal of Education and Learning (EduLearn). 14 (1): 69–73. doi:10.11591/edulearn.v14i1.14209. ISSN 2302-9277
  73. ↑ Newport, Elissa. 1990. Maturational constraints on language learning. Cognitive Science. 14: 11–28. doi:10.1207/s15516709cog1401_2. S2CID 207056257
  74. ↑ Purves, Dale; Augustine, George J.; Fitzpatrick, David; Katz, Lawrence C.; LaMantia, Anthony-Samuel; McNamara, James O.; Williams, S. Mark. 1. siječnja 2001. The Development of Language: A Critical Period in Humans. Neuroscience (engleski). 2nd izdanje
  75. ↑ Curtiss, Susan. 1977. Genie: a psycholinguistic study of a modern-day "wild child". Academic Press. Boston. ISBN 978-0-12-196350-7. OCLC 3073433
  76. ↑ Schacter, Daniel L.; Gilbert, Daniel T.; Wegner, Daniel M. 2011. [2009] 9. Psychology [Second Edition]. Second izdanje. Worth Publishers. United States of America. str. 351–352. ISBN 9781429237192
  77. ↑ Mehler, Jacques; Jusczyk, Peter; Lambertz, Ghislaine; Halsted, Nilofar; Bertoncini, Josiane; Amiel-Tison, Claudine. 1988. A precursor to language acquisition in young infants. Cognition. 29 (2): 143–178. doi:10.1016/0010-0277(88)90035-2. PMID 3168420. S2CID 43126875
  78. ↑ Hepper, Peter. 11. lipnja 1988. Fetal "Soap" Addiction. Lancet. 331 (8598): 1347–1348. doi:10.1016/S0140-6736(88)92170-8. PMID 2897602. S2CID 5350836
  79. ↑ DeCasper, Anthony; Spence, Melanie. 1986. Prenatal maternal speech influences newborns' perception of speech sounds. Infant Behavior and Development. 9 (2): 133–150. doi:10.1016/0163-6383(86)90025-1
  80. ↑ Kisilevsky, Barbara; Hains, Sylvia; Lee, Kang; Xie, Xing; Huang, Hefeng; Ye, Hai; Zhang, Ke; We, Zengping. 2003. Effects of experience on fetal voice recognition. Psychological Science. 14 (3): 220–224. doi:10.1111/1467-9280.02435. PMID 12741744. S2CID 11219888
  81. ↑ Moon, Christine; Lagercrantz, Hugo; Kuhl, Patricia. 2013. Language experienced in utero affects vowel perception after birth: A two-country study. Acta Paediatr. 102 (2): 156–160. doi:10.1111/apa.12098. PMC 3543479. PMID 23173548
  82. ↑ Bloom L.; Hood L.; Lichtbown P. 1974. Imitation in language: If, when, and why. Cognitive Psychology. 6 (3): 380–420. doi:10.1016/0010-0285(74)90018-8. OCLC 65013247
  83. ↑ Miller, George A. 1977. Spontaneous apprentices: children and language. Seabury Press. New York. ISBN 978-0-8164-9330-2. OCLC 3002566
  84. ↑ Masur EF. 1995. Infants' early verbal imitation and their later lexical development. Merrill-Palmer Quarterly. 41 (3): 286–306. OCLC 89395784
  85. ↑ Gathercole SE, Baddeley AD. 1989. Evaluation of the role of phonological STM in the development of vocabulary in children, A longitudinal study. Journal of Memory and Language. 28 (2): 200–213. doi:10.1016/0749-596X(89)90044-2. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. kolovoza 2012. Pristupljeno 20. prosinca 2009.
  86. ↑ Gathercole SE. 2006. Nonword repetition and word learning: The nature of the relationship (PDF). Applied Psycholinguistics. 27 (4): 513–543. doi:10.1017/S0142716406060383. S2CID 145633911. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 5. lipnja 2011.
  87. ↑ Gupta Prahlad; MacWhinney Brian. 1997. Vocabulary acquisition and verbal short-term memory: Computational and neural bases. Brain and Language. 59 (2): 267–333. doi:10.1006/brln.1997.1819. PMID 9299067. S2CID 16443213
  88. ↑ Regier Terry. 2003. Emergent constraints on word-learning: A computational review. Trends in Cognitive Sciences. 7 (6): 263–268. CiteSeerX 10.1.1.330.5309. doi:10.1016/S1364-6613(03)00108-6. PMID 12804693. S2CID 18524556
  89. ↑ Regier, T. Studeni 2005. The emergence of words: attentional learning in form and meaning. Cogn Sci. 29 (6): 819–65. CiteSeerX 10.1.1.531.1228. doi:10.1207/s15516709cog0000_31. PMID 21702796
  90. ↑ Hadzibeganovic Tarik; Cannas Sergio A. 2009. A Tsallis' statistics based neural network model for novel word learning. Physica A. 388 (5): 732–746. Bibcode:2009PhyA..388..732H. doi:10.1016/j.physa.2008.10.042
  91. ↑ Roy Deb K.; Pentland Alex P. 2002. Learning words from sights and sounds: A computational model. Cognitive Science. 26: 113–146. CiteSeerX 10.1.1.61.2924. doi:10.1207/s15516709cog2601_4
  92. ↑ Fazly Afsaneh; Alishahi Afra; Stevenson Suzanne. 2010. A Probabilistic Computational Model of Cross-Situational Word Learning. Cognitive Science. 34 (6): 1017–1063. CiteSeerX 10.1.1.639.8919. doi:10.1111/j.1551-6709.2010.01104.x. PMID 21564243. S2CID 10122196
  93. ↑ Yu Chen; Ballard Dana H. 2007. A unified model of early word learning: Integrating statistical and social cues. Neurocomputing. 70 (13–15): 2149–2165. CiteSeerX 10.1.1.218.7981. doi:10.1016/j.neucom.2006.01.034
  94. ↑ Libertus Klaus; Violi Dominic A. 2016. Sit to talk: Relation between motor skills and language development in infancy. Frontiers in Psychology. 7: 475. doi:10.3389/fpsyg.2016.00475. PMC 4815289. PMID 27065934
  95. ↑ Walle Eric A, Campos Joe J. 2014. Infant language development is related to the acquisition of walking. Developmental Psychology. 50 (2): 336–348. doi:10.1037/a0033238. PMID 23750505. S2CID 46531535. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. srpnja 2020.
  96. ↑ He M, Walle Eric A, Campos Joe J. 2015. A cross-national investigation of the relationship between infant walking and language development. Infancy. 20 (3): 283–305. doi:10.1111/infa.12071. S2CID 956306. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2020.
  97. ↑ Letts, Carolyn. 2. ožujka 2013. Socio-economic status and language acquisition: children's performance on the new Reynell Developmental Language Scales (PDF). International Journal of Language & Communication Disorders. 48 (2): 131–143. doi:10.1111/1460-6984.12004. PMID 23472954
  98. ↑ a b Landauer, TK; Dumais, ST. 1997. A solution to Plato's problem: The latent semantic analysis theory of acquisition (PDF). Psychological Review. 104 (2): 211–240. CiteSeerX 10.1.1.184.4759. doi:10.1037/0033-295x.104.2.211. S2CID 1144461
  99. ↑ Fry, Dennis. 1977. Homo loquens, Man as a talking animal. Cambridge University Press. str. 115–116. ISBN 978-0-521-29239-9
  100. ↑ a b Markman, Ellen M. 1990. Constraints Children Place on Word Meanings. Cognitive Science. 14 (1): 57–77. doi:10.1207/s15516709cog1401_4
  101. ↑ Hansen, Mikkel B.; Markman, Ellen M. 2009. Children's use of mutual exclusivity to learn labels for parts of objects. Developmental Psychology (engleski). 45 (2): 592–596. doi:10.1037/a0014838. PMID 19271842
  102. ↑ Sousa, David A. 2017. How the Brain Learns. 5. izdanje. Corwin. str. 422. ISBN 978-1-5063-4630-4
  103. ↑ Bates, TC.; Luciano, M.; Medland, SE.; Montgomery, GW.; Wright, MJ.; Martin, NG. Siječanj 2011. Genetic variance in a component of the language acquisition device: ROBO1 polymorphisms associated with phonological buffer deficits. Behav Genet. 41 (1): 50–7. doi:10.1007/s10519-010-9402-9. PMID 20949370. S2CID 13129473
  104. ↑ Mountford, Hayley S.; Newbury, Dianne F. 2019. The genetics of language acquisition. Horst, Jessica S.; von Koss Torkildsen, Janne (ur.). International Handbook of Language Acquisition. Routledge. str. 33–50. doi:10.4324/9781315110622-3. ISBN 9781315110622. S2CID 195460306. Pristupljeno 26. kolovoza 2021.
  105. ↑ Schacter, Daniel L.; Gilbert, Daniel Todd.; Wegner, Daniel M. 2011. Psycholog. Worth Publishers. New York, NY. str. 357. ISBN 978-1-4292-3719-2. OCLC 696604625
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ovladavanje_jezikom&oldid=6997496"