Kopitari

Kopitari
	Domaći magarac (Equus africanus asinus)
Sistematika
Carstvo:	Animalia;
Koljeno:	Chordata;
Razred:	Mammalia;
(nesvrstani)	Ungulata;
Redovi i kladovi
	Mesaxonia †Phenacodontidae; †Anthracobunidae; ?†Desmostylia; †Meridiungulata; Perissodactyla; †Dinocerata; ; Paraxonia ?†Arctocyonia; ?†Mesonychia; Artiodactyla (uključujući Cetacea); ;
	WD; wikislike;

Kopitari (latinski: Ungulata) skupina su sisavaca kojima su razmjerno dugačke noge prilagođene brzu kretanju po tlu: stražnji su se članci na srednjemu ili na trećemu i četvrtome prstu pretvorili u trokutaste, okrugle ili lopataste rožnate tvorevine – kopita. Tijekom evolucije kod tih se životinja, uz povećavanje tijela i produljivanje nogu, smanjivao broj prstiju, i to na dva načina: ili se na svakoj nozi razvijao samo srednji prst, na koji se onda oslanjalo cijelo tijelo (neparnoprstaši: tapiri, nosorozi i konji), ili su se podjednako razvijali treći i četvrti prst, pa se tijelo oslanjalo na dva prsta svake noge (parnoprstaši ili papkari: svinje, vodenkonji, deve, patuljasti moškavci, jeleni, šupljorošci i žirafe); ostali su prsti zakržljali. Kopitari imaju zajedničke pretke sa zvijerima u tzv. prazvijerima (Creodonta), a razvili su se izravno iz predaka s petoprstim nogama prakopitara (Condylarthra). Razvoj je tekao od početka tercijara na kontinentima sjeverne polutke. Odatle su prešli u Južnu Ameriku, gdje su se zbog dugotrajne izolacije dugo očuvali stari primitivni oblici, a u Africi razvili su se u različitima smjerovima (slonovi, pećinari, sirene). Poslije (u predledeno doba) proširili su se i na središnju, južnu i jugozapadnu Aziju, gdje su se razvili šupljorošci. Kopitari su biljožderi (osim svinje), žive u različitima biotopima: u moru (sirene), u slatkima vodama (vodenkonji), na kopnu, od nizinskih područja do planinskih visočja. Prirodno su rašireni po svim kontinentima osim Australije s Polinezijom, kamo ih je prenio čovjek u novije doba.^[4]

Klasifikacija

Povijest

Za kopitare se prije smatralo da su red. Kopitari se dijele na neparnoprstaše (Perissodactyla), parnoprstaše (Cetartiodactyla, Artiodactyla), cjevozupce (Tubulidentata), pećinare (Hyracoidea), sirene (Sirenia), surlaše (Proboscidea) i ponekad na kitove (Cetacea).

No, morfološki^[5]^[6]^[7]^[8] i molekularni^[9]^[10] znanstveni rad iz 2009. godine otkrio je da su cjevozupci, pećinari, sirene i surlaši po srodstvu bliži sengijima, četinastima ježevima (Tenrecidae) i zlatokrtinama (Chrysochloridae) nego neparnoprstašima i parnoprstašima. Surlaši, sirene i pećinari stavljeni su u klad Paenungulata, dok se za cjevozupce smatra da su im bliski rođaci ili da su bliski rođaci sengijama klada Afroinsectiphilia.^[11] Ovo je izraziti primjer konvergentne evolucije.^[12]

Trenutačno postoji spor oko toga je li ova manja skupina kopitara kladistička (zasnovana na evoluciji) skupina, samo fenetička skupina ili folklorni takson (sličan, ali ne nužno povezan). Neka su istraživanja doista pronašla da kopitari klada Mesaxonia i Paraxonia stvaraju monofiletičku vezu,^[13]^[14]^[15] blisko srodnu kladu Ferae kojemu pripadaju zvijeri i ljuskavci^[16]^[17] unutar klada Ferungulata, ili šišmišima.^[18] Druga istraživanja pronašla su da ta dva reda nisu toliko usko povezana jer neki stavljaju neparnoprstaše kao bliske srodnike šišmišima i Ferae u Pegasoferae,^[19] a drugi stavljaju parnoprstaše kao bliske srodnike šišmišima.^[20]

Taksonomija

Slijedi pojednostavljena taksonomija kopitara (pod pretpostavkom da kopitari čine prirodnu skupinu) s postojećima roodvima, prema redoslijedu odnosa. Treba imati na umu da i dalje postoju sporna područja, poput odnosa rodova pravih preživača (Pecora) i rodova kitova usana.