Seldžuci
Turkijski Seldžuci (na turskom, Selçuklu, mn. Selçuklular; na arapskom (arap.) Saljūq, ili (arap.) al-Salājiqa; perz., Saljūqiyān) bili su glavni ogranak Oguza i loza koja je vladala dijelovima Srednje Azije i Bliskog Istoka od 11. do 14. stoljeća, kao moćni Seldžučki sultanat. Seldžuci su migrirali iz sjevernih iranskih pokrajina u Središnjoj Aziji u Iran, nekadašnje Perzijsko carstvo.
Turkijski Seldžuci se smatraju precima zapadnih Turkijaca, današnjih stanovnika Turske, Azerbajdžana i Turkmenistana. Seldžuci su odigrali veoma značajnu ulogu tijekom srednjeg vijeka: spriječili su mongolske osvajače da zauzmu Europu s istoka te su obranili islamski svijet od križara sa zapada, pri tom osvajajući veliki dio Bizantskog carstva.
Turkijski Seldžuci bili su glavni ogranak turkijskih Oguza. Emigrirajući kroz stoljeća postupno iz pustopoljina današnje središnje Azije i zapadne Kine u Perziju, doživjeli su svoj prvi veliki uspon za vrijeme sultana Arp Arslana, konsolidirajući svoju vlast u Perziji, te teško porazivši bizantsku vojsku u bitci kod Manzikerta osvojivši pri tom gotovo cijelu Anadoliju i udarivši temelje današnjoj Turskoj. Arslanov sin sultan Malik Šah Jalal doveo je Seldžučki sultanat do teritorijalnog vrhunca osvojivši Svetu zemlju u ratu s Fatimidima. Ovaj događaj bio je jedan od uzroka Prvog križarskog rata. Nakon Jalalove smrti njegovi sinovi i braća su postupno uništili carstvo u borbama za moć. Nakon nekoliko teških godina Seldžuci su izgubili kontrolu nad Svetom zemljom.
Smrću velikog sultana Malika Šaha Jalala i gubitkom gotovo svih posjeda u Svetoj zemlji Seldžučki sultanat upada u kontinuirani građanski rat i postupno se fragmentira. Centralna vlast je nakon određenoga vremena u potpunosti nestala, a izgubljeni su i posjedi u današnjem Kazahstanu. Sredinom 12.stoljeća za vrijeme Drugog križarskog rata u Anadoliji je uspostavljen seldžučki Rumski Sultanat oko grada Ikonomiuma (danas Konya), koji će opstati kao jedini stabilni nasljednik velikog carstva. Istočni Seldžuci ubrzo nestaju i gube Perziju, a nasljeđuju ih Kvarezmidi. Iako uspijeva odoljeti bizantskim napadima Ikonomiumski sultanat ipak postupno slabi u 13. stoljeću, unatoč fragmentaciji Bizanta (vidi Četvrti križarski rat) djelomično iz razloga što se nije uspio proširiti znatno u nijednom smjeru. Invazija Mongola dovela je do poraza Rumskog sultanata, koji je postao vazalna država novouspostavljenom Il-kanatu te se počeo postupno raspadati.
1335. godine raspalo se mongolsko Il-kanatsko carstvo te je Rumski sultanat pokušao se nekako održati. Ponovna uspostava i postupno jačanje Bizantskoga Carstva na zapadu te unutarnji konflikti,doveli su do uspostave takozvanih Gazi emirata odnosno podjele carstva na plemena. Posljednji priznati rumski sultan bio je Giyath al-din Masud II koji je umro 1308., a poslije njegove smrti državica je poživjela još par desetljeća samo u imenu, dok je na zapadu Anatolije jedno turkijsko pleme počelo proces ujedinjavanja s istaknutim vođom Osmanom, osnivačem Osmanskog Carstva.