Prijeđi na sadržaj

Sekularizam

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Svjetovnost)
Ovo je članak o sekularizmu kao društvenoj promjeni, sekularizaciji. Za sekularne pojave, događaje i jednadžbe pogledajte članak sekularno.
George Jacob Holyoake, autor pojma sekularizam

Sekularizam (lat. saeculum 'ono što ne pripada religiji, ovosvjetski', hrv. ovosvjetovnost) ideja je da vjera i država moraju biti odvojene jedna od druge i da vjera ne smije utjecati na politiku.

Povijest sekularizma

[uredi | uredi kôd]

Od početka države i pisma do 18. stoljeća postojala su dva ključna odnosa, uzrokovana djelomično time što je do pojave prosvjetiteljstva povezanost čovjeka i vjere shvaćana kao prirodna istina, prvi, između Crkve i države postojala je tijesna veza,[1] te drugi, monarh je bio apsolutni vlastodržac, iako su se društveni odnosi od Asirije do Europe 18. stoljeća znatno promijenili, feudalno društvo je slijedilo robovlasništvo, ali samo stoljeće starija izreka država, to sam ja, pripisana Luju XIV., jasno govori o svjetonazoru gdje je monarh centar države odnosno vlasti.

Kontroverze

[uredi | uredi kôd]

Radikalno, svjetovne su vlasti znale oduzimati crkvenu imovinu,[2] a radikalni sekularisti podržali su zločine vezane za Francusku revoluciju 1789. oduzimanjem crkvenih dobara Francuskoj. U drugim europskim državama, primjerice Italiji, Portugalu ili Španjolskoj, radikalizam sekularnosti proveden je djelomično u 19. i 20. stoljeću zabranom nekih vjerskih kongregacija i samostana.[2]

Religija i moderna država

[uredi | uredi kôd]

Sekularna, moderno-demokratska država omogućava:

  • religioznu neutralnost države i njezinog naroda,
  • slobodu ispovjedanja vjere, odnosno "individualni odabir državljana na području svjetonazora."[3][4]

Pravno i funkcionalno, u Europi se razlikuju dva različita odnosa prema odvajanju Crkve i države:

Religija i postsocijalističke države

[uredi | uredi kôd]

Suprotno ustavima modernih država i samome Ustavu EU, u bivšim komunističkim državama javljaju se ideologije i političke prakse koje demokraciju i slobodu vjere ne razumiju, nego je tumače na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma:

»Ukoliko se sekularizacija političkim utjecajem pretvara u sekularizam, koji planski i sustavno izgurava religiozno iz javnog života, a na njegovo mjesto u staroj marksističkoj maniri uvodi kvazireligiozne prakse ili čak te prakse ustaljuje kao politički podupirane rituale, suočavamo se s procesima koji nisu demokratski i koji ne pridonose pluralnom, slobodnom i kreativnom građanskom društvu, u kojeg uvrštavamo i crkve i vjerske zajednice. Europska unija u svom ustavu postavlja okvir stalnog, otvorenog i javnog dijaloga, koji se mora odvijati između svjetovnih vlasti i predstavnika vjerskih zajednica. Neke ideologije i političke prakse u bivšim komunističkim državama navedene pojmove još uvijek ne razumiju na europski način, već na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma. To je za nove države bivše Jugoslavije skoro zajedničko iskustvo i zajednički problem.«
(Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", 2014.)

Sekularizam i islamske države

[uredi | uredi kôd]

Od 50 država čiji su stanovnici mahom islamske vjeroispovjesti, 23 su sekularne; među njima i Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Turska.

Ostatak islamskoga svijeta ne zadržava se na blagoj kritici sekularnog larpurlartizma, nego se uočavaju sveobuhvatni napori za ponovnu uspostavu islamskih zakona umjesto zapadnoga prava, povećana upotreba vjerskog izražavanja i simbolike, socijalno karitativno djelovanje, širenje islamske naobrazbe odnosno islamizacija školskog programa, povećano sudjelovanje u vjerskim obredima, dominantno mjesto islamskih skupina u oporbama sekularnim vladama u muslimanskim društvima te sve širi napori da se razvije međunarodna solidarnost među islamskim državama i društvima.[7]

Bosna i Hercegovina jedina je jugoslavenska država koja ima velik udio muslimana, najčešće sunita, a u njoj, budući i povećem udjelu kršćana, postoji stabilan sistem sekularizacije.

Turska je najpoznatija među sekulariziranim državama, po dolasku Atatürka na vlast zbog promjene pisma iz arapskog u prilagođenu latinicu, ilegalizaciji poligamije, i raznim drugim promjenama koje su Tursku tako učinile naprednom državom u stopi sa svojim zapadnjačkim susjedima.

Na granici islama i kršćanstva postoji blaga kritika sekularizma, no kako se ide na jug i istok, ta kritika se pretvara u društvene promjene, od izvjesne mogućnosti da Turska ne bude onoliko sekularna koliko je to bila u zadnjih sto godina, i na koncu - ekstremizam ISIL-a i terorističkih incidenata poput slučaja Charlija Hebdoa 2015. godine.

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Politolog i sociolog Franz-Xaver Kaufmann za polazište uzima povijest pojma religije koji je relevantan postao tek u 18. stoljeću. Prethodna fraza "religio naturalis" izražavala je stajalište da je svaki čovjek po prirodi religiozno biće., Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 7
  2. a b www.enciklopedija.hr, pristupljeno 13. siječnja 2019.
  3. Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 8
  4. Navedeno ipak nije prouzrokovalo izumiranje religije, kao što su najavljivali neki sociolozi i filozofi, već je njene tragove moguće zamijetiti na različitim razinama. Sociološki gledano, religija nije izumrla već je svoje pojavne oblike preoblikovala unutar sekularnog svijeta., Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 9
  5. u suvremenoj Europi: s jedne strane razdvajanje Crkve i države koja sekularizaciju širi i na sferu javnosti (Francuska i Nizozemska) te, s druge strane, povezanosti države i Crkve posebnim ugovornim prijenosom nekih javnopravnih nadležnosti na crkve, odnosno vjerske zajednice (Austrija, Njemačka, Italija, Španjolska itd.). U tim je državama razina javnosti jasno odvojena od države, a država sekularizaciju ne širi u sferu javnosti na razini kulture. Danas se oba modela različito kombiniraju i sastavni su dio europske pravne prakse koja osigurava pravno jamstvo ostvarivanja slobode vjeroispovijesti kao jedne od temeljnih ljudskih prava. Tako se govori o sustavu »pluralnog uključivanja vjera i svjetonazora«., Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 11
  6. www.vecernji.hr, Frane Staničić, "U svijetu postoje tri modela, prvi je model jedinstva Crkve i države pa postoji državna crkva kao u V. Britaniji, Danskoj... Drugi je kooperacijski model, prevladavajući u Europi, u koji spadamo i mi te Italija, Njemačka, Španjolska... Treći je model stroge odvojenosti Crkve od države koji praktički vrijedi samo u Francuskoj, u kojoj vjeronauk nije u školama jer je ona apsolutno sekularna država.", objavljeno 27. kolovoza 2017., pristupljeno 13. siječnja 2019.
  7. Adrijan Marković, "SOCIJETALNE DIMENZIJE ISLAMSKOG FUNDAMENTALIZMA U OKVIRU ARAPSKO-IZRAELSKOG SUKOBA", Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2014., str. 3