Masakr u Trnju
Pokolj u Trnju je bilo masovno ubojstvo kosovskih Albanaca u selu Trnje (alb.: Ternje) blizu Suve Reke na Kosovu, koji su 25. ožujka 1999. godine počinile srpske snage.
Selo Trnje (Terrnje) se nalazi oko 6 km jugozapadno od Suve Reke, blizu prizrenske općine. Selo je u većini bilo naseljeno Srbima.[1]
Na dan 25. ožujka 1999, između 5 i 6 sati ujutro, u Trnje je stigla grupa policajaca. Jedan izveštaj spominje da je bilo granatiranja dok ga je policija opkoljavala, i da je jedna starija osoba poginula kada se srušio krov kuće koja je bila pogođena.[1] Izgleda da su meta napada bile dvije kuće na rubu sela. Policajci su ušli u prve dvije kuće u selu i prema svedječenju ubili veći broj ljudi koji su se tamo zatekli.[1] Jedan od pripadnika srpskih snaga je držao amblem OVK-a u ruci, koji je navodno našao u kući, i zahtijevao da mu se kaže tko je vlasnik kuće, nakon čega je izdao naređenje da se puca:
»Čovjek s amblemom OVK-a u ruci izdao je naređenje: "Pucaj!" Odmah su počeli da pucaju i svi smo popadali. Pogodili su me u lijevu ruku. Vidio sam da je krvava i nisam mogao da je pomjerim. Kada sam pao čuo sam pucanj – pucali su u mene jer sam se pomjerao. Ali me meci nisu pogodili. Ostao sam tako tri ili pet minuta, i kad više nisam ništa čuo, ustao sam. Vidio sam da se jedno dijete od oko devet godina još miče. Krenuo sam do svog automobila, koji je bio udaljen oko pet metara, i u tom trenutku je I. G., koji je bio s desne strane, ustao. Bio je sav krvav po glavi i vratu. Pitali smo jedan drugog gdje smo povrijeđeni, i vidjeli smo da se drugi više ne pomjeraju.[2]«Drugi svjedok koji je preživio pucnjavu je istražiteljima HRW-a ispričao sličnu priču:
»Dva policajca su ušla u kuću, u dnevnu sobu, a osam do deset ih je bilo vani s puškama. Policajci koji su ušli rekli su nam da izađemo vanka. Nisu nam dozvolili ni da obujemo cipele. Izašao sam i vidio druge policajce u (našem dvorištu) mnogo njih van kapije i još jednu grupu policajaca kako dolazi iz pravca škole. Neki policajci su stajali uz zid, uperivši svoje automatsko oružje u nas. Rekli su nam da sjednemo, pa smo svi sjeli u red, moj otac je bio posljednji. Otac je došao do mene i rekao da ide u kuću, ali kad je krenuo, dva policajca iz kuće su mu pucala u vrat i ubila ga. Zatim mi je jedan od njih prišao i pitao me gdje su muškarci, jer su bila prisutna samo trojica, ostalo su sve bili žene i djeca. Iz džepa su izvadili neko obilježje ili amblem OVK-a, stavili mi ga u usta i rekli mi da zovem NATO. Onda su me udarili kundakom u potiljak. Slomili su mi lubanju, kasnije sam je operirao. Pao sam i na trenutak izgubio svijest. Kad sam opet otvorio oči, vidio sam osam policajaca u stroju kako počinju da pucaju u nas iz automatskog oružja. Samo smo nas dvojica preživjeli, ja i moj rođak N. B. iz Studečana. Jedan mali dječak živio je sljedećih trideset minuta, ali je onda umro. Kad su sve ubili, spalili su tri kuće. Samo je jedna soba ostala.[2]«Nakon toga, kuće su bile zapaljene.[1] Zatim je, po svemu sudeći, nastala opća panika. Policajci su pucali na ljude koji su bježali iz svojih kuća: jedna oitelj koja je pokušavala skloniti se u potok tog je dana imala osmoro ubijenih.[1] U potoku, preživjeli su bili opkoljeni, muškarci su bili izdvojeni od žena i djece. Četiri muškarca su strijeljana.[1] Ostalima je naređeno da se vrate u svoju kuću, koja je tada već gorjela. Tu su ostali tri dana, „sve vrijeme slušajući pucnjavu“.[1]
Jedan mladić koji se bio sakrio na tavanu kuće svog ujaka svjedoči da je vidio kako su policajci u maskirnim uniformama naredili djevojkama između 15 i 24 godine da odu na prvi kat kuće. Uskoro poslije toga čuo je vrištanje. Kada je nakon tri dana izašao iz svog skrovišta, u sobi je našao njihova tijela. Sve su na tijelima imale ubode od noževa.[1]
Jedan čovjek priča kako su uvečer 25. ožujka u jednoj kući on i njegovi pratioci našli 17 tijela, i još tri djeteta koja su bila živa. Kaže da su po svemu sudeći u kući eksplodirale ručne bombe. Bilo je tijela koja su ležala na ulici, a jedan stariji čovjek je ležao ranjen.[1]
Svjedoci su prijavili da su neposredno vidjeli između 24 i 36 ubojstava koja su počinile srpske snage sigurnosti; konačan broj je možda veći.[2] Neki izveštaji prenose da je u Trnju ubijeno oko 40 ljudi.[1]
Četiri dana nakon pokolja, jedan svjedok je vidio nepoznate osobe kako kamionom odnose leševe iz Trnja. On je izjavio:
»Rano ujutro, čuo sam kako dolazi kamion iz Lešana. Čuo sam kako su se zaustavili, otvorili metalna vrata i znao sam da su došli da odnesu tijela. Čuo sam kad su ih stavljali u kamion i čuo sam da se Srbi žale na smrad. Sve su ih stavili unutra i vratili se u Lešane. Spalili su vozila, moj traktor i sobu u kojoj je bio Musli. Uvečer sam otišao u Muslijevo dvorište i vidio da su odnijeli sva tijela, samo je jedna dječija jakna ostala u dvorištu.[2]«Jedan svjedok kaže da su mrtvi zakopani u masovnoj grobnici blizu Ljubižde, kao i na deponiji smeća nedaleko od puta Suva Reka-Prizren.[1]
- ↑ a b c d e f g h i j k Kosovo: kako viđeno, tako rečeno Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. studenoga 2010. (Wayback Machine) (Izveštaj OEBS-a)
- ↑ a b c d Po naređenju: ratni zločini na Kosovu (Izveštaj Human Right Watch-a)