Prijeđi na sadržaj

Otto Meißner

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Otto Meissner)
Službeni portret
Otto Meißner 1928.

Otto Meißner (Bischwiller, Alsace, 13. ožujka 1880.München, 27. svibnja 1953.) bio je predstojnik ureda predsjednika Njemačke tijekom cijelog razdoblja Weimarske Republike pod Friedrichom Ebertom i Paulom von Hindenburgom i sve do dolaska Adolfa Hitlera na vlast.

Život

[uredi | uredi kôd]

Sin je poštanskog službenika. Meißner je studirao pravo u Strasbourgu od 1898. do 1903., gdje je postao član bratstva studentske mladeži Straßburga (Burschenschaft) Germania. Studij nastavlja u Berlinu, a doktorira pravo 1908., u 28. godini, u Erlangenu, Bavarska. Poslije toga, radi kao birokrat u nacionalnim željeznicama, u Reichsbahnu, u Strasbourg. Od 1915. do 1917. sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu. Poslije 1917., pa do završetka rata aktivan je iza bojišnice u Bukureštu, Rumunjska, a zatim postaje njemački poslovni agent u Ukrajinskoj vladi.

Zahvaljujući dobrim vezama, 1919. Meißner je postao "Vršitelj dužnosti savjetnika u uredu predsjednika" (tada je predsjednik bio socijaldemokrat Friedrich Ebert), i do 1920. stigao je do položaja "Ministarskog direktora i predstojnika ureda predsjednika." Ebert je Meißnera imenovao državnim tajnikom 1923. Nastavio je obnašati tu dužnost i u vrijeme mandata Paula von Hindenburga.

Kada je Hitler preuzeo vodstvo kao poglavar države (Führer) i poglavar vlade (Reichskanzelar), Meißnerova nova, preimenovana dužnost bila je "predsjednički kancelar" a moć je bila ograničena na reprezentativno i službeno značenje. 1937. Meißner je postavljen na novostvoreni položaj "Državni ministar u činu federalnog ministra i šefa predsjedničkog kancelara Führera i kancelara."

Nakon Drugog svjetskog rata, Meißner su uhitili Saveznici i sudjelovao je kao svjedok na Nürnberškom procesu. U srpnju 1947., postao je svjedok u sudskom procesu za optuženog državnog tajnika dr. Schlegelbergera. 1949., protiv njega je vođen sudski proces zvan Suđenje u Wilhelmstraßeu, no sud ga je pustio 14. travnja. Dvije godine kasnije, u svibnju 1949., ponovno je optužen, u Münchenu. Njegov apel je odbijen, ali je proces zastao u siječnju 1950.

1950., Meißner je objavio memoar koji opisuje njegovu neobičnu tajničku karijeru u knjizi pod naslovom Državni tajnik pod Ebertom, Hindenburgom i Hitlerom.

Meißnerova uloga u povijesti

[uredi | uredi kôd]

Meißner, koji je s obitelji živio u predsjedničkoj palači od 1929. do 1939., uživao je utjecaj na predsjednike, posebice na von Hindenburga. Zajedno s Kurtom von Schleicherom i ostalima, Meißner je, između 1929. i 1939., sudjelovao u radu za raspuštanje parlamentarnog sustava uz pomoć državnog kabineta.

Njegova uloga u odluci da se Hitler postavi na vlast u razdoblju od prosinca 1932. do siječnja 1933. ostaje kontroverza među povjesničarima. Kao član "karmalije," Meißner je imao velik utjecaj na državno tajništvo, s obzirom na bliske odnose s predsjednikom Paulom von Hindenburgom. Zajedno s Oskarom von Hindenburgom i Franzom von Papenom, Meißner je organizirao pregovore s Hitlerom da bi odbacio von Schleichera i postavio Hitlera na mjesto kancelara. Nacistički dio razgovora obavljali su Wilhelm Keppler, Joachim von Ribbentrop i bankar Kurt Freiherr von Schröder, bivši časnik i zapovjednik stare skupine "Herrenklub" (Gospodski klub) u Berlinu, u kojem je von Papen također bio aktivan. Ni Hitler ni von Hindenburg, do kraja 1932., nisu pokrenuli međusoban razgovor.

Meißner je potvrdio svoju ostavku 1933., no ostavka je odbijena i dobiva novu dužnost, uglavnom obavljajući izaslaničke poslove. 1937., nacistički režim ga je podigao u činu federalnog ministra s naslovom, "šefa predsjedničkog kancelara Führera i kancelara". No politički, njegov utjecaj na Hitlera bio je neznatan.

Izvori

[uredi | uredi kôd]