Sljepulje
Sljepulje | |
---|---|
![]() | |
Sistematika | |
Carstvo: | Animalia |
Koljeno: | Chordata |
Potkoljeno: | Vertebrata |
Nadrazred: | Agnatha |
Razred: | Myxinoida |
Red: | Myxiniformes |
Porodica: | Myxinidae |
Rodovi | |
Baze podataka | |
Sljepulje (Myxini, Myxinoida) su takson koji se zajedno s paklarama i nizom izumrlih prvobitnih lubanjaca (Craniata) svrstava u nadrazred besčeljusnih. Prema danas važećoj filogenetičkoj sistematici, sljepulje se smatraju sestrinskom grupom svih lubanjaca. Danas postoji još 78 vrsta sljepulja. Žive u svim morskim područjima (izuzetak je Crveno more, Arktički ocean i područje oko Antarktike) na dubinama od 30 do 2.000 m.
Osobine[uredi | uredi kôd]
Sljepulje su najčešće duge između 35 i 60 cm, iako ima manjih (do 18 cm Myxine pequenoi), ali i većih (do 1 m Epaptretus carlhubbsi). Boja im se najčešće između bijele i blijedo ružičaste, iako ima i vrsta koje su tamno ružičaste ili čak crvenosmeđe. Na koži nemaju krljušti. Umjesto toga, obavijene su debelim slojem guste sluzi. Repni dio je bočno spljošten i oivičen vjencem peraja od leđne preko repa do trbušne strane. Analni otvor nalazi se neposredno ispred završetka perajnog vjenčića na trbušnoj strani.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/12/Pacific_hagfish_Myxine.jpg)
Prednji kraj životinje razaznaje se po brcima na tom dijelu tijela. To su tri para velikih izraslina i jedan par malih ticala. Vrlo su pokretljivi i osjetlivi na dodir. Sasvim sprijeda imaju i nosni otvor, dok se usta nalaze s donje strane. Oči su im jako zakržljale i prekrivene kožom, tako da nisu vidljive. Nemaju leću kao niti šarenicu, i vidne sposobnosti su im vrlo ograničene. Ali zato imaju na koži receptore osjetljive na svjetlo, tako da mogu razaznati količinu svjetla u okolini. Glavna osjetila su im njuh i opip.
Sluz se stvara u stanicama u koži, izlazeći van na pore. Sluz sadrži, između ostalog, keratinske proteine, što daje sluzi njenu žilavu konzistentnost.
Stanište i hrana[uredi | uredi kôd]
Sljepulje veći dio vremena provode ukopane u sediment morskog dna. Ukapaju se prvo stražnjim dijelom tijela uvijajući se, da bi si onda, sporije, pomagale u ukapanju i glavom. Populacije koje žive na dubinama do kojih još dopire svjetlo aktivne su prije svega noću.
Hrana su im s jedne strane organizmi koji žive na dnu, maleni mekušci, crvi, jednostaničari i bakterije, a s druge strvinom riba i drugih većih životinja. Sljepulje vrlo efikasno iskorištavaju te lešine. Da bi ušle u njihovu unutrašnjost kako bi se obranile od prijetnja izvana, sljepulje koriste tjelesne otvore. Pored uginulih, napadaju još žive, ranjene ili bespomoćne životinje, kao primjerice ribe ulovljene u mrežu. Time nanose značajne štete ribarstvu.
Razmnožavanje i razvoj[uredi | uredi kôd]
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/00/Myxine.jpg/280px-Myxine.jpg)
Sljepulje su dvospolci, što znači da u tijelu razvijaju i muške i ženske gamete. Pri tome, gamete različitog spola vjerojatno sazrijevaju s vremenskim pomakom, kako bi se izbjegla samooplodnja. Tvorba gameta odvija se u gonadi koja se nalazi u stražnjem dijelu tijela životinje.
Oplodnja jajnih stanica odvija se u otvorenoj vodi. Pri tome je više jajašaca međusobno povezano, a građena su ovalno, s velikim udjelom žumanjka. Nakon završenog razvoja, iz jaja izlaze mlade životinje koje su odmah nalik odraslim sljepuljama, ne postoji larveni stadij.
Sistematika[uredi | uredi kôd]
Vanjska sistematika[uredi | uredi kôd]
Sljepulje se obično, zajedno s paklarama (Petromyzontida), svrstavaju u besčeljuste (Agnatha), a unutar njih, kako bi ih se razdvojilo od različitih fosila, zajedno u kružnouste. Ovo zajedničko grupiranje sljepulja i paklara na temelju niza morfoloških i fizioloških osobina moderna filogenetička sistematika uglavnom odbija prihvatiti jer vjerojatno ne odgovara rekonstrukciji filogenetskog stabla, dakle, ne odgovara evolucijskom razvoju ove skupine životinja. Međutim, novija usporedna istraživanja genoma 2002[1] i 2003[2] paklara i sljepulja ipak čine njihovu blisku srodnost vrlo vjerojatnom.
---- kralježnjaci (Vertebrata) |-- besčeljusti (Agnatha) | |-- sljepulje (Myxoinoida) | '-- paklare (Petromyzontidae) | '-- čeljustouste (Gnathostomata)
Danas se paklare redovno svrstavaju zajedno s višim lubanjcima (između ostalih s hrskavičnjačama, koštunjačama i kopnenim kralježnjacima) u kralježnjake. Temelj tome je čitav niz zajedničkih osobina koje su se razvile tek nakon odvajanja sljepulja. Među ostalim, to su mišići koji se nalaze u bazi peraja, srce koje ima živce, građa slezene i pankreasa i niz fizioloških svojstava. Trenutno se razvojno stablo vidi uglavnom ovako:
---- lubanjci (Craniota) |-- sljepulje (Myxoinoida) '-- Myopterygia |-- paklare (Petromyzontidae) '-- čeljustouste (Gnathostomata)
Unutrašnja sistematika[uredi | uredi kôd]
Oko 60 recentnih vrsta sljepulja dijeli se na dva taksona koja se u klasičnoj sistematici smatraju potporodicama jedine porodice Mixinidae. Kao specifična obilježja koriste se položaj i broj sluznih pora kao i rožnati zubi. Najvažnije obilježje za razlikovanje potporodica je broj izvana vidljivih škržnih otvora. Pri tome kod
- Myxininae, koja ima 23 vrste podijeljene u četiri roda, postoji sam jedan vanjski škržni otvor i na njega izlaze svi škržni kanali:
- Myxine
- Nemamyxine
- Neomyxine
- Notomyxine
- Eptatetrinae s 35 vrsta svrstanih u 2 roda. Ove vrste imaju više od jednog škržnog otvora, njihov broj najčešće odgovara broju škržnih džepova. Uzajamne veze između ovih vrsta nisu sasvim razjašnjene.
- Eptatretus
- Paramyxine
Izvori[uredi | uredi kôd]
![]() | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Myxinidae |
![]() | Wikivrste imaju podatke o taksonu Myxinidae |