Prijeđi na sadržaj

Čeh, Leh i Meh

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Leh, Čeh i Meh)
Braća Leh i Čeh, utemeljitelji Država Zapadnih Slavena Lehije (Poljske) i Češke u "Poljskoj kronici" (1506.)

Leh, Čeh i Meh legenda je o trojici braće – Lehu, Čehu i Mehu – koji su utemeljitelji triju slavenskih zemalja: Lehijske, (Poljske); Češke (Bohemije, Moravske, Šleske; sve u današnjoj Češkoj), i Rutenije (koja je dijelom u današnjoj Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini). Postoje mnoge varijacije legende, uključujući i neke koje spominju samo jednog ili pak dvojicu braće, ili njih trojicu i njihovu sestru. Drugi naziv za Meha u ovoj legendi je "Rus".

Varijacije legende

[uredi | uredi kôd]
Leh, Čeh i Rus i Bijeli orao, kako ih je naslikao Walery Eljasz-Radzikowski (1841.–1905.)

U poljskoj varijanti legende, braća su zajedno krenula u lov, ali je svaki naposljetku otišao za različitom lovinom pa su se razdvojili. Rus je krenuo istoku, Čeh je krenuo zapadno i utaborio se na planini koja se uzdizala ponad češkog krajobraza, dok je Leh otišao na sjever. I dok je tako, loveći, pošao po strijelu, našao se licem u lice s divljim orlom koji je branio svoje gnijezdo od uljeza. Leh je vidio orla nesuprot crvenom zalazećem suncu i uzeo ga za dobar znak pa se tamo i naselio. U spomen na to, svoju novu naseobinu nazvao je Gniezno (poljski gniazdo - 'gnijezdo') i za svoj i danas poljski grb odabrao bijelog orla. Bijeli orao do danas je ostao poljski grb. Bijela boja orla i crvena zalazećeg sunca čine poljsku zastavu.

Ostali oblici Lehova imena su: Lechus,[1] Lachus, Lestus i Leszek. Čeh, ili Praotac Čeh također se pojavljuje pod latinskim imenom Bohemus, jer je utemeljeno u pred-slavensko keltskom (keltsko pleme Boii, latinskog oblika Boiohaemum koje se rabilo za češke zemlje).[2]

Drugi oblik ove legende, koji uključuje samo dvojicu braće, poznat je u Češkoj. Kako je Alois Jirásek opisao u pripovijesti Staré pověsti české, dvojica braće; Čeh i Leh, u središnju Europu došla su s istoka. Kao i u poljskoj inačici, Čeh je prepoznat kao utemeljitelj češkog naroda (mn Češi),a Leh kao utemeljitelj poljskog naroda. Čeh se uspeo na brdo Říp, pogledao unaokolo i sa svojim se plemenom smjestio u okruženju dok je Leh pošao u nizine na sjeveru.

Srodna narodna priča (s djelomično izmijenjenim imenima) zabilježena je na dva odvojena mjesta u Hrvatskoj: na kajkavskom narječju iz Krapine u Zagorju (sjeverna Hrvatska)[3][4] kao legendu o Čehu, Lehu i Mehu i Vilini koji stanovahu na tri brijega iznad Krapine: Šabcu, Starom Gradu i Psaru (Josipovcu).[5] Pri tome su bitni elementi ove legende vol odnosno bik, zlatni rogovi, zlatna jabuka, tunel ispod planine i dr.[6] Druga je na čakavskom narječju iz Poljica na obali Jadranskog mora (središnja Dalmacija). Hrvatsku inačicu detaljno je opisao i analizirao S. Sakač tijekom 1940. godine.[7]

Zahvaljujući ovog legendi o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu, hrvatski je jezik izabran kao zajednički jezik na kojem će se u okviru katoličke obnove objavljivati crkvene knjige za potrebe slavenskih naroda. [8]

Ova je legenda u mladim fazama hrvatske političke misli pridonijela tome da se hrvatstvo spoznavalo kroz slavenstvo (preko rada Vinka Pribojevića i Mavra Orbinija sve do Pavla Rittera Vitezovića). Istovremeno je osim funkcije kojom je uspostavila identitet, obavila funkciju razdvajanja (od Germana i Romana).[9]

Uz oblik i simboliku trodjelne posude bilikum povezana je simbolika broja tri i legenda o Čehu, Lehu i Mehu. Bilikum je posuda iz koje se uz zdravicu ispijalo vino u čast gostu koji je prvi puta u posjeti. Običaj je iz sjeverozapadne Hrvatske i sjeveroistočne Slovenije.[6] Ovaj je obred bio važnim, pa se unosio u "hižni protokol", a imena Čeha, Leha i Meha bila su pisala na trima dijelovima bilikuma.[10]

Ime Čeha iz ove legende dovodi se u svezi s Čehom i njegovih šestoricom braće iz Bijele Hrvatske koje se spominje u Dalimilovoj kronici, u dijelu teksta koji piše o doselidbi Slavena u Panonsku nizinu.[11] Tako je dugo vremena živilo shvaćanje da su Česi, Poljaci i Rusi došli iz Hrvatske u svoju današnju postojbinu.[12] Osobito je to bilo snažno u doba romantizma.[13]

Legenda i stvarnost

[uredi | uredi kôd]
Područje balto-slavenskog utjecaja (ljubičasto) s predloženim materijalnim ostacima kulturapovezanih s Balto-slavenskim jezicima tijekom brončanog doba (bijelo). Crvene točke=arhaični slavenski hidronimi

Najraniji spomen Leha, Čeha i Rusa na poljskom nalazi se u Kronici Velike Poljske[14] napisanoj 1295. godine u Gnieznou, tj. Poznańu. U Češkim kronikama, Čeh se pojavljuje samostalno ili samo s Lehom; prvi put da ga se spominje pod imenom Bohemus u kronici 'Kosmas praški' 1125. godine.

Legenda predlaže zajedničko podrijetlo Poljaka, Čeha i Rutena (Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa) te prikazuje činjenicu da su čak tijekom 13. stoljeća bar tri slavenska plemena bila svjesna svog zajedničkog jezičnog podrijetla, istovremeno i svoje različitosti.

Knez Čeh

Legende se slažu i o smještaju rodnog kraja slavenskih naroda u istočnoj Europi. Ovo se područje preklapa s pretpostavljenim područjem prevladavajuće akademske struje koja tvrdi da je ovo isto područje bilo naseljeno proto-indoeuropljanima.[15] In the framework of the Kurgan hypothesis, "the Indo-Europeans who remained after the migrations became speakers of Balto-Slavic".[16]

Legenda ima namjeru objasniti etimologiju ovih naroda: Lehia (drugo ime Poljske), Češka (uključujući Moravsku, i Šlesku), i podučje Rutenije Rus'.

Priznati poljski renesansni stvaratelj Jan Kochanowski, u svom eseju o porijeklu slavena, ne spominje trećeg brata, Rusa. Štoviše, potpuno zanemaruje legendu, tvrdeći da "nijedan povjesničar koji se bavio slavnskim narodima[...] ne spominje slavenske vođe, Leha i Čeha". Nastavlja tvrdeći da su "Čehi" i "Lahi" vjerojatno izvorna imena dvaju naroda, iako ne napušta mogućnost da je postajao značajni vođa poljskog naroda, imenom Leh, čije je ime zamijenilo prvotno, kasnije zaboravljeno, ime poljskog naroda.[17]

Rogalinski hrastovi

[uredi | uredi kôd]
Hrastovi Leh, Čeh i Rus u Rogalinu, Poljska

Leh, Čeh i Rus tri su prastara hrasta u vrtu neposredno do palače Rogalin, Velika Poljska. Svaki od njih star je barem nekoliko stotina godina.[18] Opseg im je između 7 i 9 metara. Proglašeni su prirodnim znamenitostima i zaštićeni su.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Reges Et Principes Regni Poloniae Adrian Kochan Wolski; Riksarkivet E 8603; BUV 18.24.1.17 [1]Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. siječnja 2009. (Wayback Machine) Quote: LECHUS adest, a quo deducta colonia nostra est.
  2. Andreas Osiander, Before the state: systemic political change in the West from the Greeks to the French Revolution, pg. 241, Oxford University Press (2008), ISBN 0198294514
  3. JVP KrapinaArhivirana inačica izvorne stranice od 16. veljače 2011. (Wayback Machine) Legenda o Čehu, Lehu i Mehu
  4. Hrvatske šumeArhivirana inačica izvorne stranice od 1. svibnja 2012. (Wayback Machine) O Krapini
  5. Meridijani Krapina - draga i stara (Milorad Videković)
  6. a b Etnološka istraživanja Ivan Šestan: Bilikum – zagonetni vrč - Prolegomena problemu trodijelne posude za nazdravljanje dobrodošlice
  7. Krapina-Kijev-Ararat, Priča o troje braće i jednoj sestri. Život 21/3: 129–149, Zagreb
  8. Vijenac br.265/2004.Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. svibnja 2011. (Wayback Machine) Sandra Cekol: Čeh, Leh i Meh
  9. CPI[neaktivna poveznica] Tihomir Cipek: Oblikovanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Primordijalni identitetski kôd u ranoj hrvatskoj političkoj misli
  10. Križevački štatuti
  11. Historiografija o Česima u Hrvatskoj Vlasta Dugački: Historiografija o Česima u Hrvatskoj, Historijski zbornik g. LXI (2009.), br. 1, str. 235–252
  12. Croatica.hrArhivirana inačica izvorne stranice od 11. lipnja 2010. (Wayback Machine) Josip Bratulić: 1. poglavlje: Hrvatski jezik, hrvatska pisma i hrvatska književnost – svjedoci identiteta Hrvata
  13. FFSTArhivirana inačica izvorne stranice od 26. svibnja 2012. (Wayback Machine) Marko Dragić: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti
  14. "Fix hiis itaque Pannoniis tres fratres filii Pan principis Pannoniorum nati fuere quorum primogenitus Lech, alter Rus, tercius Czech nomine habuerunt. Et hii tres hec tria regna Lechitarum, Ruthenorum, et Czechorum quit et Bohemi [...] Germo est quaddam instrumentum in quo duo boves simul iuncti trahendo aratrum seu plaustrum incedunt, sic et Theutunici cum slavis regna contigua habentes simul ..." Translation: Among the Pannonians, therefore, three brothers were born to Pan, prince of the Pannonians. The first was named Lech, the second Rus and the third Czech. These three held the three kingdoms of the Lechites [Poles], Russians and Czechs (or Bohemians) […] Germo is a type of vehicle in which two oxen are yoked together to draw a plough or pull a cart, and so the Germans and the Slavs, having common borders, pull together; there is no people in the world so familiar and friendly to one another as the Slavs and Germans. [in:] Chronica Poloniae Maioris. Kronika Wielkopolska. ed. and commentary by Brygida Kürbis. Warszawa 1970
  15. Anthony, David W. 2007. The Horse, the Wheel, and Language: How Bronze Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World. Princeton University Press. Princeton, NJ. ISBN 9780691058870
  16. F. Kortlandt, The spread of the Indo-Europeans, p.4
  17. Jan Kochanowski, Proza polska, Universitas, Kraków 2004., str. 19.-21. (na poljskom)
  18. Patrick Taylor, The Oxford companion to the garden, pg. 411, Oxford University Press (2006), ISBN 0198662556
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Čehu, Lehu i Mehu koje Ksaver Šandor Gjalski spominje u Dolasku Hrvata

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]