Hrvatska Keča
| Hrvatska Keča | |
|---|---|
| Checea | |
| Država |  Rumunjska |
| Županija |  Timiş |
| 1738. | |
| Vlast | |
| • načelnik | Dorin Liviu Birdean |
| Površina | |
| • Ukupna | 50.3 km² |
| Koordinate | 45°45′N 20°50′E / 45.750°N 20.833°E |
| Stanovništvo (2002.) | |
| • Entitet | 1.935 (38 stanovnika/km²) |
| Vremenska zona | CET (UTC+2) |
| • Ljeto (DST) | CEST (UTC+3) |
| Pozivni broj | 307102 |
| Stranica | www.checea.eu |
 | |
  Hrvatska Keča | |
Hrvatska Keča ili Keča (rumunjski: Checea odnosno Checea Croată) je općina i istoimeno naselje u županiji Timiş, u Rumunjskom dijelu Banata.
Nalazi se uz rumunjsko-srbijansku granicu odnosno uz granicu s autonomnom pokrajinom Vojvodinom. Smještena je istočno od sela Checea Romînă, a sjeverozapadno od Hrvatskog Čeneja.
Kečanski Hrvati su jedini rumunjski Hrvati za koje je poznato, prema izvorima, kada i odakle su došli njihovi preci u današnji zavičaj. Godine 1699. bio je potpisan Karlovački mir između Habsburškog i Osmanskog Carstva. Posljedica toga mirovnog sporazuma bila je da je zagrebački biskup, koji je istodobno bio i topuski opat, ponovno došao u posjed velikih dijelova imanja nekadašnje opatije u Topuskom (1211. – 1463.), s obiju strana rijeke Kupe. Na tom području su se od davnine nalazili brojni predijalci, uživatelji predija čiji je vlasnik bio zagrebački biskup. Oni su njemu zauzvrat obavljali različite službe, u prošlosti najviše vojničke. Za vlade Marije Terezije, godine 1750., bila je donesena odluka o uređenju Vojne krajine, pa su posjedi pokupske gospoštije uključeni u taj vojnički pojas. Kao naknadu za to, zagrebački je biskup dobio banatsko vlastelinstvo Biled, zapadno od Temišvara. No, graničarske vlasti u Pokuplju nisu priznavale plemićka prava predijalaca, tako da su se oni u dogovoru s biskupom odlučili preseliti u Banat. Preseljenje je započeo biskup Tomo Galjuf 1788. godine, a nastavio i dovršio biskup Maksimilijan Vrhovac 1801. godine. Predijalci su se naselili u Hrvatskoj Boki, Hrvatskoj Klariji (danas spojenu sa Srpskom Klarijom u jedinstvenu Klariju, kasnije preimenovanu u Radojevo) i Hrvatskoj Neuzini, koje su danas u srpskom dijelu Banata, te u Hrvatskoj Keči u Rumunjskoj.[1]
U Hrvatsku Keču se 1801. godine na posjed zagrebačkog biskupa doselilo četrnaest hrvatskih obitelji iz Pokuplja, koje su dobile više od 8000 lanaca prostrane i plodne zemlje. Tri su se obitelji ubrzo vratile u domovinu a ostale su do 1848. godine obrađivale zemlju i plaćale porez. Nešto kasnije postale su i njezini vlasnici, pa su tako neke od hrvatskih obitelji imale u ono doba zavidnih i po 200 do 300 jutara zemlje. Zanimljivo je da su sve do 1930. godine tamošnji Hrvati imali u selu, uz rumunjsku, i vlastitu hrvatsku općinu. U školi se sve do pedesetih godina prošloga stoljeća podučavao hrvatski jezik, a učitelj je bio Jozo Srzić iz Makarske.[2]
Hrvatski dio Keče obuhvaća dvije ulice u zapadnom kraju sela, Orvatski sokak i Mačev kraj.[3]
- ↑ Hrvatska revija br.4/2008. Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. siječnja 2012. (Wayback Machine) Castilia Manea–Grgin: Hrvatska nacionalna_manjina u Rumunjskoj
- ↑ Glas Koncila br. 49 Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. listopada 2007. (Wayback Machine) Hrvatske oaze »na kraju svijeta«, 3. prosinca 2006.
- ↑ Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. listopada 2020. (Wayback Machine) Daniel Lucacela: Tirolski, rekaški, kečanski i čenejski Hrvati, 11. veljače 2015.
- MVPEI.hr Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj[neaktivna poveznica]
- Službene stranice Keče Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. prosinca 2020. (Wayback Machine)
- Fallingrain.com Hrvatska Keča (Checea Croată)
| |||||||||||