Kapibara
| Kapibara | |
|---|---|
 | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Potkoljeno: | Vertebrata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Rodentia |
| Podred: | Hystricomorpha |
| Porodica: | Caviidae |
| Potporodica: | Hydrochoerinae |
| Rod: | Hydrochoerus |
| Vrsta: | H. hydrochaeris |
| Dvojno ime | |
| Hydrochoerus hydrochaeris (Linnaeus, 1766.) | |
| Rasprostranjenost | |
 Rasprostranjenost vrste | |
| Baze podataka | |
Kapibara ili vodenprase (lat. Hydrochoerus hydrochaeris) najveća je živuća vrsta glodavaca na svijetu. Poluvodeni je sisavac, biljojed iz roda Hydrochoerus. Najsrodnije su zamorčićima, a nešto su im dalji srodnici aguti, činčile i nutrije. Kapibare naseljavaju savane i guste šume Srednje i Južne Amerike, tamo gdje ima vode. Među prstima imaju plivaće kožice i pod vodom podugo zadržavaju dah te mogu plivati i roniti: danju u pravilu radi sklanjanja od velike vrućine, a i inače kako bi pobjegle od predatora, kada plutaju dok im samo nos viri iz vode.[1] Društvene su životinje koje žive u skupinama od nekoliko desetaka jedinki pod dominantnim mužjakom.[2] Komuniciraju zvukovima sličnim lavežu, zvižducima, klopotanjem i cikom, a značajno je i obilježavanje sekretom mirisnih žlijezda. Love ih radi mesa i kože, negdje i zato što se za hranu natječu sa stokom,[1] kao i zbog potkožne masti. U zatočeništvu dožive i dvanaest godina, no u prirodi žive oko četiri jer su omiljena hrana anakondama, jaguarima, pumama, ocelotima, orlovima i kajmanima.[1] Zbog brzog razmnožavanja, populacija je stabilna i vrsta nije ugrožena.[1]
Zbog najezde u argentinskom bogataškom naselju Nordelita sredinom 2021. godine, lik kapibara upotrebljava se kao simbol »klasne borbe« u različitim formatima mema.
Ime joj dolazi od riječi ka'apiûara iz jezika tupi, nastale spajanjem riječi list (kaá), vitak (píi), jesti (ú) i sufiksa za činitelja (ara), a znači »proždirač trave«.[3][4] Znanstveni naziv njezina roda, hydrochaeris, dolazi od starogrčkih riječi ὕδωρ (hydor: voda) i χοῖρος (hoiros: svinja, vepar). Drugi dio imena vrste dolazi pak od χαίρω (hairo: uživati, biti sretan). U španjolskom jeziku poznata je pod nazivima capibara, chigüiro, carpincho i majas.[5]
Imaju bačvasto tijelo i kratku glavu s crvenkastosmeđim do sivim krznom na gornjem dijelu tijela i žućkastosmeđim na donjem.[6] Neke jedinke imaju crne pjege na licu, vanjskim dijelovima nogu i trupu. Dlake krzna duge su od 30 do 120 milimetara,[6] no mjestimično mogu biti tako rijetke da se nazire gola koža.
Odrasle životinje dugačke su od 100 do 130 centimetara, a u ramenima su visoke od 50 do 60 cm.[5] Mužjaci su prosječno teški 50, a ženke 61 kilogram. No, težina im se može kretati u rasponu od 27 pa do 80 kilograma. Tijelo im je bez repa,[6] a imaju 20 zubi. Stražnje noge su neznatno duže od prednjih, a njuška joj je tupa s očima, nosnicama i ušima pri vrhu glave. Prednje noge završavaju s četiri, a stražnje s tri prsta. Prsti, zadebljani slično kopitima, povezani su plivaćim kožicama.[6]
Područje rasprostranjenosti dijeli se na dva dijela. Manji dio je u istočnoj Panami, na sjeveru Kolumbije i sjeverozapadnom dijelu Venezuele. Veći dio je gotovo cijela Južna Amerika istočno od Anda i proteže se od istoka Venezuele sve do Urugvaja i sjeveroistoka Argentine.[7] Sukladno ovako podijeljenom području rasprostiranja, vrsta se dijeli na dvije podvrste: Hydrochoerus hydrochaeris isthmius u manjem, sjeverozapadnom dijelu i rastom je nešto manji nego Hydrochoerus hydrochaeris hydrochaeris koji je rasprostranjen u najvećem dijelu Južne Amerike istočno od Anda.[8]
Nastanjuju različite životne okoliše, no uvijek se moraju se nalaziti u blizini jezera, rijeke, močvare ili šume mangrova.[5] Pored toga, u blizini mora biti čvrsta podloga kao mjesto za spavanje, gdje je poželjna i gusta vegetacija zbog zaštite. Većinom se hrane na travnatim savanama ili u plitkim vodama.[5] Najgušće nastanjuju prostrana vlažna područja kao što je Pantanal i naplavna područja kroz koja teče Orinoco. Uglavnom nastanjuju nizinska područja, no ima ih i u područjima do 1300 metara nadmorske visine. Za razliku od drugih vrsta životinja u ovim područjima, kapibare dobro podnose (do određene mjere) promjene u okolišu koje su rezultat ljudskih aktivnosti, pa tako mogu preživjeti i na plantažama ili stočnim pašnjacima.
Kapibare su aktivne pretežno u sumrak i svitanje. Najtopliji dio dana provode u mlakama ili plitkoj vodi.[5][1] Noću se povlače u gustiš, ali ne kopaju skloništa. U područja gdje ih ometaju ljudi aktivnosti premještaju na noć.
U slučaju opasnosti mogu vrlo brzo trčati, no ako je moguće, bježe u vodu. Izvrsno plivaju, i gotovo potpuno zaranjaju u vodu, iz koje izviruju samo oči i vrh nosa. Ponekad se skrivaju u gustu vodenu vegetaciju. Pored toga, mogu prijeći i veće udaljenosti roneći. Duboka voda im služi samo za bijeg, većina aktivnosti odvija se u plićinama ili na tlu.
Kapibare žive u skupinama koja se mogu sastojati od jednog para s potomcima ili od više odraslih jedinki. Veličina skupine kreće se 10 do 30 jedinki (ponekad i do 100),[9] ali najčešće oko 20.[4] Povremeno se može sresti i ponekog samotnjaka. To su gotovo uvijek odrasli mužjaci.[10]
Brojnost i način života takve skupine ovisi o godišnjem dobu i okolišu. U kišnom razdoblju kapibare se razilaze na veće područje, pa tako opada broj jedinki okupljenih u pojedine skupine.[11] U to vrijeme životinje jedu i skupljaju masne rezerve, u to vrijeme uglavnom podižu mladunce. Za vrijeme trajanja sušnog razdoblja, kapibare se okupljaju oko većih rijeka i jezera, pa se oblikuju i veće skupine.[11][12] Smrtnost im je u to vrijeme povećana zbog slabije prehrane i bolesti, a gubitak mogućnosti skrivanja u bujnoj vegetaciji povećava i broj žrtava od grabežljivaca.[5]
Obiteljsku ili veću skupinu vodi dominantni mužjak,[2] i taj položaj često zadržava više godina. Uz njega je jedna ili više ženki s mladuncima, a u skupini mogu biti i drugi, ali podređeni mužjaci. Hijerarhija grupe je u pravilu stabilna, a uspostavlja se dijelom i agresivnim borbama.
Skupina nastanjuje područje veličine od 80 do 200 hektara, no zadržavaju se najčešće u središnjem području od 10 do 20 hektara. Taj dio brane od drugih pripadnika iste vrste. Područje obilježavaju mirisnim žlijezdama iz analnog područja, kao i onim na njušci, koje su kod mužjaka znatno izraženije.[5]
Kapibare se sporazumijevaju čitavim nizom različitih glasova. Glasanjem pokazuju podređenost, dominaciju ili zadovoljstvo, ali i signaliziraju opasnost i strah.[9]
.jpg)
Kapibare u zatočeništvu prvu ovulaciju dožive oko 1 godine starosti, a estrus im u prosjeku traje 7,5 dana. Tada im se ponešto mijenja miris po kojem ih pronalaze mužjaci.[13] Gestacija traje 130 dana.[1] Ženka najčešće okoti oko 4 mladunca, no broj varira između 1 i 9. Parenje može biti jednom godišnje (Brazil) ili više puta (Venezuela, Kolumbija). Mladunci su izraženi potrkušci i sposobni su samostalno pasti travu nekoliko dana od rođenja, iako ih majka doji barem prvih mjesec dana života.[5][1]
Početkom 2020-ih kapibare su postale popularne kao mem, a jedan od razloga bila je najezda u argentinskom bogataškom naselju Nordelita[14] zbog koje ih se na komičan način koristilo kao likove »klasne borbe«. Uobičajen format mema uključuje kapibare u raznim situacijama uz pjesmu After Party Dona Tolivera.[15]
- ↑ a b c d e f g Capybara. Bristol Zoo. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. rujna 2007. Pristupljeno 29. svibnja 2024.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ↑ a b Capybara Facts. Smithsonian National Zoological Park. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. rujna 2005. Pristupljeno 24. prosinca 2021.
- ↑ Ferreira, A. B. H. 1986. Novo Dicionário da Língua Portuguesa, 2. izdanje. Rio de Janeiro. Nova Fronteira. str. 344.
- ↑ a b Capybara – Bristol Zoo Gardens. web.archive.org. 18. rujna 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. rujna 2007. Pristupljeno 29. svibnja 2024.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ↑ a b c d e f g h Ojasti, J. 11. svibnja 2009. The Capybara, Its Biology and Management. Claro, Kleber Del; Oliveira, Paulo S.; Rico-Gray, Victor (ur.). Tropical Biology and Conservation Management - Volume X: Savanna Ecosystems (engleski). EOLSS Publications. ISBN 978-1-84826-281-2
- ↑ a b c d Mones, Alvaro; Ojasti, Juhani. 16. lipnja 1986. Hydrochoerus hydrochaeris. Mammalian Species (264): 1–7
- ↑ Capybara. Rainforest Alliance (engleski). Pristupljeno 29. svibnja 2024.
- ↑ Capybara | Description, Behavior, & Facts | Britannica. www.britannica.com (engleski). 8. svibnja 2024. Pristupljeno 29. svibnja 2024.
- ↑ a b Kapibara British Broadcasting Corp.: Science and Nature: Animals
- ↑ Alho, Cleber J. R.; Rondon, Nelson L. 1. siječnja 1987. Habitats, population densities, and social structure of capybaras (Hydrochaeris Hydrochaeris, Rodentia) in the Pantanal, Brazil. Revista Brasileira de Zoologia (engleski)
- ↑ a b Lord, Rexford D. 1. ožujka 1994. A descriptive account of capybara behaviour. Studies on Neotropical Fauna and Environment (engleski). 29 (1): 11–22
- ↑ Maldonado-Chaparro, Adriana; Sánchez-Palomino, Pedro. 1. prosinca 2010. Seasonal Spatial Distribution Patterns Of A Capybara (Hydrochoerus Hydrochaeris) Population In The Flooded Savannas Of Colombia. Mastozoología neotropical
- ↑ Herrera, Emilio A.; Macdonald, David W. 1993. Aggression, dominance, and mating success among capybara males (Hydrochaeris hydrochaeris). Behavioral Ecology (engleski). 4 (2): 114–119. doi:10.1093/beheco/4.2.114. ISSN 1045-2249
- ↑ Goñi, Uki. Attack of the giant rodents or class war? Argentina’s rich riled by new neighbors. The Guardian
- ↑ lopez, Sophia. Capybaras are taking over the internet. The Gauntlet
 | Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Kapibara |
 | Wikivrste imaju podatke o taksonu Kapibara |