Mirko Thököly
Mirko Thököly (Emerik Thököly, Imre Thököly) (Kežmarok, Slovačka, 25. rujna 1657. − Nikomedija/Ízmit, 13. rujna 1705.), mađarski knez i vojskovođa, poslije turski vazal[1] U svoje je vrijeme ironično bio nazivan kao „tót király“ ("slovački kralj") odnosno. „kuruc király“ (kurucki kralj).
Mađarski izvor nazivaju ga Thököly/Tököly/Tökölli Imre, turski Tökeli İmre, srpski Tekeli/Tekelija, slovački Imrich Tököli, a njemački Emmerich Thököly. Sam se potpisivao kao Emericq Thököly.
Posljednji je odvjetak grofovskog ogranka mađarske velikaške obitelji Thököly. Nakon što je ugušena Zrinsko-frankapanska urota 1671., postao je vođa ugarskih emigranata u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju). Povezao se je s Francuzima i Osmanlijama protiv Habsburgovaca.[1] 1678. podigao je ustanak protiv Habsburga. Osmanlije su ga postavile za kneza Gornje Ugarske[1] (tur. Muin-i Ali Osman'a itaat üzereyim emre, Kral-ı Orta Macar'ım ki namım Tökeli İmre), uz uvjet da im plaća godišnji danak od 40 tisuća talira. Tijekom iste godine osvajao je tvrđavu za tvrđavom i proširio si svoju državinu do rijeke Váha.
God. 1683., prije pohoda i opsade Beča, pozvao je Hrvatski sabor i hrvatskog bana [Nikolu III. Erdödyja da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beču. Hrvatski sabor i Erdödy odbili su poziv.[2]
Sudjelovao 1683. u opsadi Beča. Oženio se je udovicom ugarskoga velikaša Franje I. Rákóczyja Jelenom Zrinskom. Nije se uspjela suprotstaviti austrijskim postrojbama tijekom ustanka te je pala u zarobljeništvo. Dok mu je supruga sedam godina bila zatočena s dvoje djece u nekom austrijskom samostanu, borio se je u sjeveroistočnoj Ugarskoj borio sa svojim kurucima protiv habsburške vojske.
1690. su ga godine Osmanlije imenovale velikim sedmogradskim (erdeljskim) knezom. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. stekao je naslov vidinskoga kneza.[1] Splete okolnosti dovodi do razmjene zarobljenika supruga Jelena mu se 1695. godine vratila. Godine 1691. sudjelovao u bitci kod Slankamena i 1697. u bitci kod Sente, kao dio turske vojske. Predvodio je kuručke konjanike, koji su se uglavnom borili protiv Austrijanaca.[3]
Godine 1699. došlo je sklapanja Karlovačkog mira, te su supružnici, nalazivši se na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u Tursku. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u carigradskoj četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti 18. veljače 1703. u gradu Nikomediji, današnjem Izmitu.
Umro je u izgnanstvu u Turskoj 1705. godine. U 20. su stoljeću njegovi posmrtni ostatci vraćeni u Kežmarok i pokopan je u mauzoleju u nove luteranske crkve.
Njegov se kip nalazi na Trgu heroja u Budimpešti.
- Citati Mirka Thökölya na mađarskom Wikicitatu
|
Napomena: | Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Proleksis enciklopedije LZMK |
| http://proleksis.lzmk.hr/48788/ | ||
| koji je klauzulom na stranici http://proleksis.lzmk.hr/suradnja-i-koristenje/ | ||
| označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0 | ||
Dopusnica nije važeća! Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje. |
- ↑ a b c d Thököly, Imre (Mirko, Emerik), Proleksis enciklopedija LZMK. Ažurirano: 10. rujna 2014. Pristupljeno 26. srpnja 2016.
- ↑ Tatjana Radauš (1998): Nikola III. Erdődy, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
- ↑ Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai, str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 2000. ISBN 963-547-085-1
