Turčin (gljiva)
| ||||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||||
Turčin (Leccinum aurantiacum) jestiva je gljiva iz roda Leccinum s karakterističnim narančastocrvenim klobukom. Raste uz topole, ali često se nalazi i uz breze i hrastove.
- Klobuk je širok od 5 do 15, pa čak i 20 cm, mlad je okrugao, poslije polukružan, crvenosmeđ ili narančast, suh, bez sjaja, kožica prelazi rub klobuka.
- Cjevčice su slobodne i bjelkaste, rupice su sitne, okruglaste, bjelkaste, poslije sive i na kraju smeđaste, na pritisak potamne.
- Stručak je visok 8 - 20 cm, a debeo 1 - 2,5 cm, cilindričan, pun, robustan, bjelkast, isprva prekriven bijelim ljuskama koje poslije postanu smeđaste. Tek se u veoma starih primjeraka vrh ljusaka oboji crno.
- Meso je bijelo, na presjeku isprva lagano ljubičasto, potom crno. Ugodna je mirisa i okusa.
- Spore su vretenaste, glatke, veličine 13 - 17 x 4 - 5 μm.
Turčin raste ljeti i u kasnu jesen ispod topola. Prilično je česta vrsta.
Turčin je odlična jestiva gljiva koja se može pripremati na razne načine. Sirova pak uzrokuje probavne smetnje.
Zaštićeni opekasti turčin (Leccinum versipelle) raste uz breze, najčešće ima žutonarančast klobuk i čehice na stručku crne, meso mu na prerezu poprima plavo-zelenu boju i sadrži termolabilni otrov, pa se mora prokuhati pri čemu potpuno pocrni. Hrastov turčin (Leccinum quercinum) raste uz hrastove, obično je tamniji (crvenosmeđast ili riđosmeđ) s još izraženijim i gušćim riđosmeđastim čehicama na stručku. Leccinum vulpinum raste uz borove, a Leccinum piceinum uz smreke; posljednje dvije neki poistovjećuju. Sve su navedene vrste jestive.
Crveni hrapavac, topolov turčin, trepetljikin turčin.