Džafer Kulenović
| Džafer Kulenović | |
|---|---|
 Džafer Kulenović | |
| Rođenje | 17. veljače 1891., Kulen Vakuf, BiH |
| Smrt | 3. listopada 1956., Damask, Sirija |
| Stranka | JMO (do 1941.) UHRO (1941. do 1945.) HOP (1956.) |
| Zanimanje | pravnik, političar |
| 2. potpredsjednik Vlade Nezavisne Države Hrvatske | |
| 7. studenoga 1941. – 8. svibnja 1945. | |
| Prethodnik | Osman Kulenović |
| Nasljednik | Ured ukinut |
| 3. predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije | |
| 1939. – 1941. | |
| Prethodnik | Mehmed Spaho |
| Nasljednik | Ured ukinut |
Dr. Džafer Kulenović (Kulen Vakuf, 17. veljače 1891. – Damask, 3. listopada 1956.), poznat kao Džafer-beg Kulenović, bio je bosanskohercegovački[1] i hrvatski političar i pravnik u Kraljevini SHS i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Poznat kao istaknuti član i predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) te kasnije visokorangirani političar i potpredsjednik Vlade Nezavisne Države Hrvatske.
Džafer Kulenović rodio se u Kulen Vakufu 1891. godine. Rodio se na posjedu svoga djeda, od oca Muhamedbega Kulenovića i majke Meleće.[2] Pučku školu polazi u Kulen Vakufu od 1898. do 1901. godine a gimnaziju je pohađao u Sarajevu i Tuzli od 1901. do 1905. godine. 1905. godine, dva mjeseca prije mature, izbačen je iz škole zbog sukoba sa skupinom gimnazijalaca srpskih nacionalista.[3] Maturira u Mostaru 1909. godine.[2] Na medicinski fakultet upisao se 1910. godine u Beču, ali se zbog lošeg zdravlja vraća u Zagreb gdje završava i doktorira pravo.[2] Već u Beču aktivan je među tamošnjom hrvatskom pravaškom mladeži te je izabran za predsjednika starčevićanskog sveučilišnog društva "Sviest".
Nakon stvaranja Kraljevstva SHS, 1919. godine pristupa Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO) i postaje narodni zastupnik. Godine 1920. bio je izabran u Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS. Bio je medu rijetkima koji su glasovali protiv Vidovdanskog ustava 1921. godine.[2][3] To čini unatoč uputama svoje stranke govoreći: "Provedite slobodne izbore i vidjet će te da je Bosna Hrvatska". 1921. godine u Skupštini prosvjeduje u zbog četničkog pokolja 200 muslimana u Sandžaku.[3] Kad se JMO podijelio na centralističku (pro-srbijansku) i autonomašku listu opredjeljuje se za autonomaše. Ta lista na kojoj se i sam nalazio, na izborima za narodnu skupštinu 1923. godine porazila je pro-srbijansku listu JMO. Za vrijeme diktature potajno pristupa ustaškom pokretu.[2] Jedan je od idejnih začetnika "Sarajevskih punktacija" 1933. godine, u kojima JMO osuđuje diktaturu i velikosrpske težnje prema BiH, zahtijevajući samoupravu. 29. srpnja 1939. godine izabran je za predsjednika JMO. Budući da je JMO bila u sastavu JRZ, nastojao je da stranka ne prestane organizacijski postojati što dovodi do rascjepa JRZ. Zabilježena je u tisku njegova izjava "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist...i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda".[3] U Cvetkovićevoj, a kasnije u Simovićevoj vladi (1939. – 1941.) bio je ministar. No, bio je protiv podjele Bosne i Hercegovine prema sporazumu Cvetković-Maček, a odlučno se protivio priključenju dijelova BiH koji nisu ušli u Banovinu Hrvatsku u tzv. srpske zemlje.[3]
Uoči proglašenja NDH u travnju 1941. godine nije napustio zemlju kao većina članova vlade Kraljevine Jugoslavije već na čelu delegacije predstavnika JMO posjećuje Antu Pavelića izrazivši potporu NDH.[3] 7. studenoga 1941. godine imenovan je potpredsjednikom Vlade NDH. Na tom položaju zamijenio je svojega brata Osmana.[3] Primivši svoje dužnosti zastupa interese muslimanskog pučanstva u NDH. Privremano preuzima i vodi Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja od 23. kolovoza 1943. do konca 1943. godine. Živi i radi u Zagrebu sve do sloma NDH 6. svibnja 1945. godine, kada se s ostalim članovima vlade i dužnosnicima NDH povlači u Austriju.
Englezi ga uhićuju 17. svibnja 1945. godine te je sproveden u logor Spittal na Dravi, dan nakon što je skupina članova Vlade iz tog logora bila izručena Jugoslaviji. To zakašnjenje mu je spasilo život. U rujnu 1945. godine bježi iz bolnice u Villachu i odlazi u Rim.[2] Kasnije odlazi u Tursku gdje nakon kraćeg boravka 22. veljače 1948. godine odlazi s obitelji u Damask, u Siriju.[2] Surađivao je u više hrvatskih publikacija, od Hrvatske revije i Godišnjaka hrvatskog domobrana do Drine, Hrvatske i Danice, zalažući se za jedinstvo Hrvata katolika i muslimana.[3] U Hrvatskoj reviji, 1952. godine, objavljuje Razmatranja, članak o Prvom i Drugom svjetskom ratu i o komunizmu (Sv. 1., str. 26. – 28.).[2] Godine 1951. postaje predsjednikom Hrvatske državne vlade u emigraciji.[2]
Umro je 3. listopada 1956. godine u Damasku.[2][3]
- A Message of Croat-Moslems to their religious brethren in the World, Chicago, 1951., (prijetisak, A Message from Croat Moslems to their Religious Brethren in the World, Createspace, 2011.)
- Džafer Kulenović, Sabrana djela, 1945. – 1956., Buenos Aires, 1978. (priređivači: Jere Jareb, Stjepan Barbarić, Miron Krešimir Begić, Ragib Zukić)
- Izbor iz djela: članci i rasprave, Uzdanica, Zagreb, 1992.[4]
- ↑ Kulenović, Džafer. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024., pristupljeno 6. ožujka 2024.
- ↑ a b c d e f g h i j Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 258.-259.
- ↑ a b c d e f g h i Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 216.-217.
- ↑ (engl.) Open Library: Izbor iz djela. By Džafer Kulenović, preuzeto 21. srpnja 2012.
| Prethodi: | potpredsjednik Vlade Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945. |
Slijedi: |
| Osman Kulenović | ' |
| Prethodi: | predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije 1939. – 1941. |
Slijedi: |
| Mehmed Spaho | ' |