Prijeđi na sadržaj

Branimir Livadić

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Branimir Wiesner Livadić)
Branimir Livadić

Rođenje 30. rujna 1871.
Samobor
Smrt 30. srpnja 1949.
Zagreb
Polje filologija (germanistika), filozofija
Institucija Gimnazija u Senju,
Gimnazija u Karlovcu,
Klasična gimnazija u Zagrebu,
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
Alma mater Sveučilište u Beču
Portal o životopisima

Branimir Wiesner Livadić (Samobor, 30. rujna 1871.Zagreb, 30. srpnja 1949.), hrvatski književnik, novelist, pjesnik, putopisac, esejist i kritičar.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Osnovnu školu završio u rodnom gradu, a gimnaziju u Zagrebu. Studij filozofije i germanistike pohađao je u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje je doktorirao 1895. disertacijom Bit lirskoga (nje. Das Wesen des Lyrischen).[1] Kao srednjoškolski profesor službovao je Senju, Zagrebu, Varaždinu i Karlovcu. Bio je ravnatelj Glumačke škole (u dva navrata) i drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.[2]

Bio je urednik Suvremenika (od 1907.1919.), Hrvatskog kola i Hrvatske revije (1928.1929.) te predsjednik hrvatskog P.E.N.-kluba.[3] Od 1920. je ravnatelj Drame HNK.

Savremenik preuzima u jeku sukoba »starih« i »mladih«. Premda ga po pitanjima angažiranosti književnosti, slobode umjetničkog stvaranja i larpurlartizma svakako treba uvrstiti u »mlade«, oko Savremenika je uspio okupiti sve poznatije pisce, bez obzira na njihovu kulturnu orijentaciju i političku pripadnost.

Pisao je pjesme, novele i kritike. Prozna djela su mu nadahnuta modernizmom. U uspjelijim novelama u pravilu dominira intimna tematika ljubavi i seksualnosti. U svojim se programskim člancima bavio pitanjem doživljaja umjetnosti kao estetskog fenomena, no bez određenijeg sustava i teorijske podloge.

Književno stvaralaštvo

[uredi | uredi kôd]

Livadić je bio jedan od najradikalnijih modernista i u proznom i u kritičkom djelu. U književnosti se javio 1900. godine,[2] a pisao je pjesme, novele, eseje i kazališne kritike.[1] Najzapaženiji je bio kao pripovjedač u novelama koje su sabrane u dvije zbirke.[3]

Važnija su mu djela zbirka Novele (1910.), Legenda o Amisu i Amilu (1913.), te putopis Do Buenos Airesa (1937.).

Djela

[uredi | uredi kôd]

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b LZMK: Livadić (Wiesner), BranimirArhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine), preuzeto 15. veljače 2012.
  2. a b Galovićeva jesen: Branimir Livadić (1871.-1949.)Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. veljače 2013. (Wayback Machine), preuzeto 15. veljače 2012.
  3. a b Proleksis enciklopedija: Livadić (Wiesner), Branimir[neaktivna poveznica], preuzeto 15. veljače 2012.
  4. Branimir Livadić, Jeremija : pjesan u tri pjevanja, Zagreb, 1893. (33 str.)
  5. Sadrži Povratak, Starci, Kožun, Mila. I. Proljetna pjesma, Mila. II. Pjesma žarkoga ljeta, Mali probici, Guska, Gospođa Jelica, Cvijet u sumraku, Sanja na svijetlu, Nakon zapada sunca, Apoteoza, Smrt i more i Život.
  6. Branimir Livadić,Legenda o Amisu i Amilu, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1913. (60 str.); Faksimilni pretisak: Ex libris, Zagreb, 2001. (55 str.), ISBN 9536310023
  7. Branimir Livadić, Do Buenos Airesa : s puta i kongresa P. E. N. klubova, Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1937. (62 str.)
  8. Branimir Livadić, Pjesme i pripoviesti (uredio Stanko Gašparović), Suvremena biblioteka, Zagreb, 1944. (457 str.)
  9. Prilog u: Pavlović, Cvijeta, Glunčić-Bužančić Vinka, Meyer-Fraatz, Andrea (uredile), Poetika i politika kulture nakon 1910. godine. Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XIII., Split-Zagreb: Književni krug - Odsjek za komparativnu književnost Filzofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2011., ISBN 9789531633611

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]