Antun Vuković Vučidolski
Ante (Antun) vitez Vuković pl. Vučidolski[1][2] je bio hrvatski političar.
Godine 1903. spominje ga se kao darovatelja žrtvama u Hrvatskoj.[3] Bio je predsjednik društva Dalmatinski skup u Trstu od početka postojanja tog društva, a lipnja 1908. izabran je za počasnog predsjednika.[2]
Bio je u Zastupničkom domu Carevinskog vijeća 1903. godine koje je 8. siječnja 1903. sazvao car i kralj Franjo Josip I. Kraljevinu Dalmaciju su pored Vukovića Vučidolskog koji je bio u Narodnoj hrvatskoj stranci, zastupali iz Stranke prava Juraj Biankini, Josip Virgil Perić, iz Narodne hrvatske stranke Ante Šupuk, Petar Klaić, Lovro Borčić, Josip Zaffron, Vicko Ivčević, Juraj Ferri, a Srpskoj narodnoj stranci Andrija Vujatović-Šarov i Radoslav Kvekić.[4] Od aktivnosti valja spomenuti supotpisivanje interpelacije Jurja Bijankinija 15. svibnja 1903. na ministra obrane Zena von Welsersheimba glede angažmana vojske u nemirima u Hrvatskoj, s obzirom na neopravdanost uporabe takve sile, čak i prema ženama i djeci (potpisali su ju 19 hrvatskih i slovenskih zastupnika Zafronn, Šupuk, Spinčić, Berks, Šusteršič, Gregorčič, Žičkar, Vuković, Borčić, Ferri, Perić, Klaić, Ivčević, Pogačnik, Ferjančič, Hajek, Breznovsky, Chok, Koudela, ali ne i dvojica zastupnika Srpske stranke iz Dalmacije)[5] te prešni prijedlog od 19. svibnja i.g. u svezi s redarstvenim mjerama koje su u Ljubljani poduzeli policijski agenti Khuena Hedérvarya u Ljubljani (policijski agenti su tragali za osumnjičenim Hrvatima zbog objave antikhuenovskih plakata te proveli predistragu protiv jedne ljubljanske tiskare koju su vlasti osumnjičile zbog njihova tiskanja).[6]
Bio je predloženik Hrvatske stranke na izborima za Carevinsko vijeće 1907. (9. izborni kotar Makarska – Vrgorac – Metković – Pelješac), na kojima je prošao.[7]
Borio se je za očuvanje znanja kućnih rukotvorina. Da bi se spasilo znanje izrade narodnih veziva, zajedno s Kamilom Tončićem pokušao je nešto napraviti po tom pitanju. U sklopu muzeja za ženske ručne radnje postojala je škola s besplatnim tečajima, a njih dvojica pokušali su nešto slično napraviti u Dalmaciji. Sastavili su posebni program koji su dostavili velikoj zaljubljenici u narodnu umjetnost Kraljevine Dalmacije nadvojvotkinji Mariji Josipi Saskoj da bi se to ostvarilo.[8]
- ↑ P.o. gospodi članovima "Dalmatinskoga Skupa", Edinost, Trst, 21. siječnja 1902., str. 4. (slovenski)
- ↑ a b Društvene vesti. Dalmatinski Skup v Trstu, Edinost, Trst, 4. lipnja 1908., str. 2.-3. (slovenski)
- ↑ Darovi za žrtve na Hrvatskem, Edinost, Trst, 19. rujna 1908., str. 3. (slovenski)
- ↑ Marko Trogrlić: Bečki odjeci nemira u Hrvatskoj 1903. godine: aktivnosti dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, Časopis za suvremenu povijest, god. 37., br. 3./2005., str. 679.
- ↑ Marko Trogrlić: Bečki odjeci nemira u Hrvatskoj 1903. godine: aktivnosti dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, Časopis za suvremenu povijest, god. 37., br. 3./2005., str. 686.-687.
- ↑ Marko Trogrlić: Bečki odjeci nemira u Hrvatskoj 1903. godine: aktivnosti dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, Časopis za suvremenu povijest, god. 37., br. 3./2005., str. 688.
- ↑ Marjan Diklić: Dvije pobjede don Ive Prodana na izborima za Carevinsko vijeće u Beču, Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 45/2003., str. 378., 387.
- ↑ Stanko Piplović: Marija Jozefa, zaštitnica narodne umjetnosti Dalmacije, Ethnologica Dalmatica sv. 9, Split, 2000., str. 148