Čedadsko evanđelje

Čedadsko evanđelje

Čedadsko evanđelje (latinski Codex Aquileiensis), još znano i kao Čedadski evanđelistar odnosno Čedadski evangelijar (nazvan prema slovenskom liku imena za furlanski grad Cividale del Friuli) ili Čedadski rukopis, rukopisni kodeks s tekstom evanđelja pisan uncijalom V. ili VI. st. i latinskim jezikom.

Čedadski evangelijar u ranom srednjem vijeku postao je predmet štovanja zbog toga što se vjerovalo kako ga je potpisao sam evanđelist Marko, zbog čega su se na marginama njegovih stranica od kraja VIII. pa do sredine X. st. upisivala imena hodočasnika, uglavnom uglednika s franačkim, slavenskim i lombardskim imenima, koji su posjećivali samostan u Akvileji u kojemu se rukopis prvotno nalazio. Pretpostavlja se kako se taj samostan nekoć nalazio na prostoru suvremenog talijanskog sela San Canzian d'Isonzo te da je bio uništen prilikom provale Mađara. Naknadni zapisi pisani su karolinom.

Za hrvatsku povijest Čedadski evangelijar izuzetno je važan izvor jer su u njemu upisana i imena hrvatskih vladara i dostojanstvenika. Među njima se ističu upisi u kojima se spominju hrvatski knezovi Trpimir, Braslav sa svojom ženom Ventenscelom, te knez Branimir i njegova žena Maruša (Mariosa). Osim ove trojice kneževa, zanimljivi su upisi koji se tiču hrvatskih dostojanstvenika Presile, za kojeg M. Matijević-Sokol smatra da bi mogao biti isti onaj župan koji se u Trpimirovoj darovnici pojavljuje pod imenom Pretilia ili Precilia; odnosno Sebedraga kojeg T. Vedriš povezuje s možda istoimenim donatorom crkve u Otresu, ili pak sa Sibidragom, županom Klisa, koji je bio jedan od svjedoka Muncimirove povelje. Među imenima hrvatskih velikaša ističe se i ono hrvatskog kneževića Petra, Trpimirova sina, koji se prema prijedlogu M. Kumira pojavljuje u čak tri različita upisa, uključujući i do nedavno neidentificirani upis u kojem se njegovo ime pojavljuje zajedno s nekom Mutimirom, koja mu je vjerojatno bila žena ili pak sestra.

Kodeks se nakon uništenja samostana u San Canzianu do 1409., čuvao u Akvileji, a potom je prenesen u Čedad (tal. Cividale del Friuli). Nedostaje mu tekst Markova evanđelja, jer je sedam snopića bilo istrgnuto iz kodeksa, posebno uvezano, okovano srebrom i odneseno u Mletačku Republiku jer se počelo smatrati da je to autograf sv. Marka, zaštitnika Venecije. Iz toga dijela dva snopića darovana su Karlu VI. (manji dio toga iskinutog teksta pohranjen je u Pragu, a veći dio u Veneciji).

Izvori

• Bethmann, C.L. Die Evangelien Handschrift zu Cividale, u: Neues Archiv, vol. 2, 112–128.
• Ludwig, Uwe, Transalpine Beziehungen der Karolingerzeit im Spiegel der Memorialüberlieferung: prosopographische und sozialgeschichtliche Studien unter besonderer Berücksichtigung des Liber vitae von San Salvatore in Brescia und des Evangeliars von Cividale, MGH, Studien und Texte, vol. 25.

Literatura

• Hrvatska enciklopedija
• Bratulić, Josip i Stjepan Damjanović, Hrvatska pisana kultura, 1. svezak: 8. – 17. stoljeće, str. 48, ISBN 953-96657-3-6
• Kumir, Marino, For the Salvation of One’s Soul: Piety, Status and Memory in the Dalmatian Duchy (c. 812–850), Annual of Medieval Studies at CEU, 2017, str. 48-60.
• Matijević-Sokol, Mirjana, 1150. obljetnica darovnice kneza Trpimira,u: 100 godina Arheološkog muzeja Istre u Puli: Nova istraživanja u Hrvatskoj, ed. Darko Komšo, Izdanja HAD-a, vol. 25, str. 15.
• Tilatti, Andrea, Un monastero altomedievale a San Canzian d’Isonzo?, u Studi sancanzianesi in memoria di Mario Mirabella Roberti, ed. Giuseppe Cuscito, Antichità Altoadriatiche 57, str. 277–283.
• Vedriš, Trpimir, Nekoliko opažanja o začetcima štovanja sv. Krševana u Dalmaciji u ranome srednjem vijeku, Spalatumque dedit ortum, str. 196-222.