Rusifikacija Ukrajine

Izvor: Wikipedija

Rusifikacija Ukrajine (ukr. зросійщення України) podrazumijeva zakone, odredbe i druge slične akte s kojima se već od kraja 17. stoljeća nastojalo uništiti ili podrediti ukrajinsku državnu samostalnost, institucije, kulturu, vjeru i druge elemente ukrajinske nacionalne samoidentifikacije s cijem djelomične ili potpune asimilacije ukrajinskog naroda.

Ovo razdoblje posebno se odnosi na period formiranja Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza u kojima su Ukrajinci predstavljali bitan faktor, kako u ljudstvu, tako i u kulturi, prosvjeti i drugim važnim elementima značajnim za formiranje države. Kao posljedica dugotrajne rusifikacije, ukrajinsko društvo se danas suočava s nizom problema, između ostalog i sa snažnom Ukrajinofobijom.[1]

Specifičnost rusifikacije[uredi | uredi kôd]

Political caricature. Russian language to Ukrainian: "Hey girl, move a little! You're troubling me!"

Specifičnost rusifikacije koja se odnosi na Ukrajinu istaknuta je posebno zbog toga što u međuslavenskim odnosima gotovo da nema sličnih primjera kada su u pitanju neprekidne restrikcije s ciljem nepriznavanja nacije kao takve, njene državnosti i osnovnih izraza nacionalne individualnosti. Nadalje, ukrajinski povjesničari do danas ukazuju na povijesne činjenice koje objašnjavaju da je manipulacijom povijesnih naziva u sklopu rusifikacije Ukrajincima oduzeta kulturna baština, etnonim, lingvonim, dakle osnovni elementi etničkog identifikacijskog koda.[2]

Iz istih razloga ruski i ukrajinski povjesničari do danas teško prihvaćaju usuglašeno tumačenje međusobnih odnosa u njihovoj povijesti, posebno kada je u pitanju Kijevska Rus' koju Ukrajinci smatraju vlastitom državnom tvorevinom i Rusko Carstvo u kojem Rusi svojataju ogromnu ukrajinsku ulogu u formiranju tog ogromnog multikulturalnog carstva. Izjava vodećeg Moskovski patrijarh Ruskog patrijarha Kirila iz 2010. godine, kako je Rusko Carstvo (1721.) ujedno i »ukrajinsko« te je dio ukrajinske povijesti jer su i Ukrajinci izgrađivali taj imperij,[3][4] posebno kada je u pitanju formiranje Ruske pravoslavne crkve, također se postavlja u politički a ne povijesni kontekst te Ukrajinci u takvim izjavama vide prijetnju za neovisnost današnje Ukrajine.

Sudeći prema izjavama vodećih ukrajinskih intelektualaca, rusifikacija Ukrajine do danas nije završena. Smatra se da aktualna politika u Moskvi nakon raspada Sovjetskog Saveza nije prihvatila potpunu neovisnost Ukrajine što se posebno primjećuje u političkim pritiscima na ukrajinsku kulturu, jezik i rusku nacionalnu manjinu u Ukrajini, posebno na poluotoku Krimu. Također velika ukrajinska manjina u Rusiji, koja prema nekim istraživanjima ima oko 4,3 milijuna ljudi,[5] često se susreće s narušavanjem elementarnih prava nacionalne manjine. Posljednji slučaj iz 2010. godine uključuje ukidanje jedine ukrajinske knjižnice u Moskvi[6] te zabranu rada jedine središnje ukrajinske organizacije u Rusiji. U Ukrajini ove akte doživljavaju kao daljnje pokušaje asimilacije Ukrajinaca u Rusiji.[7]

Kronologija antiukrajinstva[uredi | uredi kôd]

Ukidanje autonomije i formiranje Ruskog Carstva:

  • 1686. – likvidacija autonomije Ukrajinske crkve; nasilno pripajanje Kijevske mitropolije Moskovskoj patrijaršiji; uvođenje kontrole nad duhovnim i svjetovnim životom Ukrajine;
  • 1689. – zabrana tiskanja knjiga u Kijevo-pečerskoj lavri bez dozvole Moskovske patrijaršije;
  • 1690. – proglašenje anateme Moskovskog crkvenog sabora na knjige pisaca ukrajinskog baroka pisane tadašnjim ukrajinskim književnim jezikom;
  • 1693. – Moskovska patrijaršija zabranjuje unošenje ukrajinskih knjiga u Moskvu;
  • 1709. – ruski car Petar I. uvodi cenzuru nad ukrajinskim knjigama tiskanim u Moskvi;
  • 1720. – izlazi Ukaz cara Petra I. o zabrani tiskanja novih knjiga na ukrajinskom jeziku u tiskarama Ukrajine; istim Ukazom ispravljaju se jezične razlike u svim novim izdanjima starih ukrajinskih knjiga kako se ne bi razlikovale od ruskog jezika;
  • 1721. – izlazi novi Ukaz cara Petra I. o cenzuriranju ukrajinskih knjiga;
  • 1729. – izlazi Ukaz ruskog cara Petra II. o obveznom prepisivanju svih državnih naredbi s ukrajinskog na ruski jezik (ovaj akt spada u jedan od onih koji se smatraju aktivnom europeizacijom Ruskog Carstva);
  • 1755. – prva Zabrana crkvenog sinoda za tiskanje ukrajinskih knjiga u Peterburgu;
  • 1769. – izlazi Ukaz Sinoda o oduzimanju ukrajinskih bukvara od stanovništva i ukrajinskih tekstova iz crkvenih knjiga;
  • 1775. – Manifest ruske carice Katarine II.: Uništenje Zaporoške Siči i pripajanje središta Maloruskoj guberniji; zatvaranje ukrajinskih škola pri kozačkim pukovnijama;
  • 1784. – državno propagiranje rusificiranja prosvjete u Ukrajini;
  • 1786. – zabrana crkvenih liturgija na ukrajinskome i uvođenje ruskog govora u crkvenoslavenskim tekstovima; izdana je naredba o uvođenju obaveznog »čistog ruskog jezika« u Kijevsku akademiju;

Ukrajinske zemlje u Zlatnom stoljeću Ruskog Carstva:

  • 1817. – zatvaranje proukrajinske Kijevo-mogiljanske akademije; uvođenje nastave na poljskom jeziku u svim ukrajinskim prosvjetnim ustanovama (školama) na prostoru Galicije u Austro-Ugarskoj;
  • 1834. – osnivanje Kijevskog imperatorskog sveučilišta s ciljem rusifikacije ukrajinogovornog prostora jugozapadne Ukrajine (Nova Rusija);
  • 1847. – pogrom ukrajinskog Društva Sv. Ćirila i Metoda u Kijevu, uhićenja i progoni intelektualaca koji se u privatnim sferama života služe ukrajinskim jezikom; uhićenje ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka;
  • 1862. – zatvaranje ukrajinskih nedjeljnih besplatnih škola u manjim sredinama;
  • 1863. – izlazi Valujev cirkular (Valujev; ministar unutarnjih poslova Ruskog Carstva) o zabrani tiskanja knjiga na ukrajinskom jeziku u cijelom Imperiju;
  • 1869. – izlazi prvi Ukaz ruske carske administracije o povećanju plaća činovnika ruskog podrijetla na svim južnim gubernijama (gotovo isključivo prostor Ukrajine), uz izuzimanje ruskih domorodaca, kao nagrada za uspjehe u rusificiranju koloniziranih prostora;
  • 1876. – izlazi tajni Emski ukaz ruskog cara Aleksandra II. o zabrani uvoza svih ukrajinskih knjiga u Rusko Carstvo (posebno iz Austro-Ugarske); zabranjuje se ukrajinsko kazalište i tiskanje originalnih djela književnosti na ukrajinskom jeziku (očuvanje ukrajinskog jezika i kulture kroz dramu); zabranjuje se publiciranje tekstova brojnih ukrajinskih pjesma s notama (očuvanje ukrajinskog jezika i kulture kroz glazbu);
  • 1881. – zabranjuje se crkvena propovijed na ukrajinskom jeziku;
  • 1883. – Kijevskom generalnom gubernatoru zabranjuje se održavanje kazališnih predstava na njemu podređenim teritorijima;
  • 1888. – izlazi Ukaz ruskog cara Aleksandra III. o zabrani uporabe ukrajinskog jezika u službenim ustanovama; zabranjuju se krštenja djece s ukrajinskim imenima;
  • 1895. – zabranjuje se tiskanje ukrajinskih knjiga za djecu;
  • 1899. – zabrana uporabe ukrajinskog jezika na Arheološkom kongresu u Kijevu;
  • 1903. – zabrana uporabe ukrajinskog jezika prigodom otvaranja spomenika ukrajinskom književniku Ivanu Kotljarevskom u Poltavi;

Ukrajinske zemlje u Srebrnom dobu ruske kulture:

  • 1907. - državna zabrana rada ukrajinskih medijskih tiskovina uz izuzetak ukrajinske književnosti tiskane u razdoblju između 1905. i 1907.; represije protiv predstavnika ukrajinske kulture;
  • 1908. - izlazi Ukaz senata Ruskog Carstva o »štetnosti« kulturne i prosvjetne djelatnosti u Ukrajini koja može izazvati »posljedice opasne po mir i sigurnost«;
  • 1910. - izlazi Cirkular ministra Stolypina o zabrani stvaranja »inorodnih društava, uključujući ukrajinska i židovska, neovisno o njihovim ciljevima«;
  • 1914. - zabranjuje se obilježavanje 100. godišnjice rođenja priznatog pjesnika Tarasa Ševčenka; iste godine izlazi Ukaz ruskog cara Nikole II. o potpunom gašenju ukrajinskog tiska u novookupiranim prostorima Zapadne Ukrajine; pogrom Društva Prosvita, uništenje knjižnice Znastveno-prosvjetnog društva Taras Ševčenko; deportacija brojnih Ukrajinaca u Sibir gdje ih se doživotno pritvara ili ubija;
  • 1920. - likvidacija Galičke samouprave od strane Poljaka; zabrana ukrajinskog tiska; podređivanje ukrajinskog školstva novim uvjetima Poljskog ministarstva prosvjete;
  • 1921./22. - Holodomor 1921./1922.; prva organizirana pojava masovne gladi na Ukrajini;
  • 1924. - u Rumunjskoj je na snagu stupio zakon koji sve Ukrajince proglašava »Rumunjima koji su zaboravili svoj jezik«, rumunjizacija ukrajinskih prosvjetnih ustanova u sjevernoj Rumunjskoj;

Razdoblje Strijeljanog preporoda:

  • 1929. - početak represije u boljševičkoj Ukrajini protiv djelatnika kulture i crkve; izlazi falsificirana javna optužba o pripadnosti vodećih ukrajinskih intelektualaca Savezu oslobođenja Ukrajine;
  • 1930. - likvidacija Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve; »pacifikacija« u Galiciji gdje se prema naredbi poljskog dužnosnika Pilsudskog provodi represija nad predstavnicima ukrajinske kulture;
  • 1931. - deportacija vodećeg ukrajinskog povjesničara Mihajla Gruševskog u Moskvu;
  • 1932. - izlazi naredba Centralnog komiteta o zatvaranju književnih organizacija; osniva se centralizirani Savez pisaca SSSR-a nad čijim radom se provodi snažna cenzura;
  • 1933. - samoubojstvo istaknutog ukrajinskog avangardnog pisca Mykole Hvyljovog u znak prosvjeda protiv boljševičkog pogroma u ukrajinskoj kulturi; samoubojstvo istaknutog proukrajinskog političara i boljševika Mykole Skrypnyka;
  • 1932./33. - Holodomor; sovjetsko-komunistička vlast prouzročila je veliku masovnu glad na Ukrajini (stradava uglavnom ukrajinsko seljaštvo); višemilijunske žrtve su pokopane u masovnim jamama širom Sovjetskog Saveza; na jugoistok Ukrajine organizirano pristižu novi ruski doseljenici; u jeku je snažna rusifikacija jugoistočne Ukrajine bogate rudnim i drugim bogatstvima; pogrom Ukrajinaca (Kubanskih kozaka) na ruskom Kubanu; službeno se zaustavlja politika Ukrajinizacije; uništava se brojna kulturna baština srednjovjekovne, barokne i secesijske Ukrajine; privodi se oko 80% ukrajinskih intelektualaca;
  • 1934. - strijeljanje ukrajinskih pisaca radi ubojstva boljševika Sergeja Kirova u Petrogradu;
  • 1937. - masovno strijeljanje zatočenih ukrajinskih pisaca te drugih predstavnika ukrajinske kulture u Soloveckom logoru (prigodom 20. obljetnice Oktobarske revolucije); početak novog vala organiziranog naseljavanja Ukrajine Rusima u sklopu sovjetske politike (jedan od nekoliko između 1937. i 1939. godine)[8]
  • 1938. - izlazi Staljinova naredba »o obaveznom učenju ruskog jezika u svim sovjetskim republikama«; izlazi niz partijskih naredbi u kojima se pojačava rusifikacija Ukrajine; nakon 10 godina Staljinove represije Ukrajina se nalazi u socijalnoj i psihološkoj traumi;
  • 1939. - Zapadna Ukrajina priključena je SSSR-u, masovne represije prema istaknutim Ukrajincima i svima osuminjčenim za sudjelovanje u pokretu otpora prema sovjetskoj politici; masovne deportacije Ukrajinaca u Sibir;
  • 1941. - boljševičke represije prema svim grupama ukrajinskih političkih zatvorenika, djelatnicima kulture, piscima i prosvjetnim radnicima koji pružaju otpor sovjetskoj politici i postupcima Crvene armije; masovne deportacije u Sibir;
  • 1941. - razdoblje između dva totalitarna režima; Ukrajinci su strijeljani, privođeni i deportirani od njemačkih i sovjetskih okupatora; uslijedila su uhićenja svih ukrajinskih nacionalista i pisaca koji organizirano ili spontano ratuju za nezavisnost Ukrajine;

Posljeratno razdoblje sovjetskog režima:

  • 1945. - sovjetski režim pritvara sve ukrajinske grkokatoličke vladike te ih odvodi u sibirsko zarobljeništvo; usporedbom službenih popisa stanovništva iz 1941. i 1945. godine može se uvidjeti da je u ratnoj i posljeratnoj Ukrajini zbog neprirodnih smrti, migracija i prisilnih deportacija, broj stanovnika smanjen s 41,9 na 27,4 milijuna; prema detaljnim istraživanjima povjesničara Volodimira Kosika (1992., Kijev-Pariz-New York) od ukupnog broja ratnih i posljeratnih žrtava u Sovjetskom Savezu, Ukrajinci su činili između 40 i 44 posto (ovi tragični podaci ukazuju da se protiv ukrajinskog stanovništva vodio »unutarnji rat« s ciljem ukorijenjivanja sovjetske politike na ukrajinskim prostorima);
  • 1946. - likvidacija Ukrajinske grkokatoličke crkve i njezino podređivanje Ruskoj pravoslavnoj crkvi, oduzimanje hramova i ostalih crkvenih prostorija Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi; izlazi odluka CK KPSS-a o iskorijenjivanju nacionalno-rodoljubnih ideja u ukrajinskoj književnosti, književnoj kritici i u medijima;
  • 1946. - pojava treće masovne gladi u Ukrajini; Holodomor 1946./1947.; u isto vrijeme prema naređenju Staljina izvozi se hrana iz Ukrajine u teško pogođene zapadnoeuropske države poput Austrije; broj ukrajinskih žrtava ove gladi kreće se između 750 tisuća i 1 milijun ljudi;
  • 1947. - sovjetski dužnosnik Lazar Kaganovič vrši »čistke« ukrajinskih intelektualaca optuženih za »ukrajinski buržoaski nacionalizam« širom Ukrajine;
  • 1951. - izlaze publikacije u moskovskoj »Pravdi« usmjerene protiv ukrajinskih pisaca i umjetnika optuženih za izražavanje domoljublja prema Ukrajini, između ostalog i u godinama otpora njemačkoj okupaciji;
  • 1958. - izlazi odredba CK KPSS- o neobveznom (»prema želji roditelja«) učenju ukrajinskog jezika, uz obvezni ruski, u svim školama Ukrajine; ciljana marginalizacija ukrajinskog jezika;
  • 1961. - KPSS proglašava politiku »slijevanja nacija«; u praksi se provodi daljnja rusifikacija svih sovjetskih republika;
  • 1963. - podređivanje nacionalnih akademija znanosti u saveznim republikama onoj u Akademiji znanosti SSSR-a u Moskvi; centralizacija kulture i prosvjete;
  • 1964. - podmetanje požara u Državnoj javnoj knjižnici Akademije znanosti USSR-a u Kijevu s ciljem uništenja staroukrajinskih raritetnih knjiga i degradacije sve utjecajnijeg kulturnog i povijesnog središta u Ukrajini;
  • 1965. - nakon Hruščovljeva »zatopljena« politike i unutarnarodnih odnosa, uslijedili su veći valovi uhićenja ukrajinskih kulturnih djelatnika uglavnom optuženih za poticanje separatizma u svojem radu;
  • 1968. - podmetanje više požara u kijevskim samostanima s knjižnicama gdje se čuvaju rijetke staroukrajinske knjige; indirektna borba se neovisnom ukrajinskom ideologijom u kojoj se povijest Ukrajine promatra drugačije nego među znanstvenicima u Moskvi; uništava se povijesna faktografija;
  • 1970. - daljnje represije protiv ukrajinskih pisaca, kulturnih i crkvenih djelatnika koji kroz svoj rad previše ističu pripadnost ukrajinskoj a ne sovjetskoj kulturi; izlazi akt državne naredbe o obrani disertacija isključivo na ruskom jeziku;
  • 1977. - uslijedila su uhićenja ukrajinskih disidenata; posebno se progone pripadnici Ukrajinske helsinške grupe (UHG); 24 od 39 članova UHG-a je uhićeno te im je dosuđena kazna zatvora u ukupnom trajanju od 170 godina, njih 6, uključujući i predvodnika Mikolu Rudenka, bili su prisiljeni emigrirati, a 4 ih je umrlo u Gulagu;
  • 1978. - izlazi direktiva Ministarstva prosvjete SSSR-a o pojačanom učenju i predavanju ruskog jezika u svim školama Ukrajine;
  • 1979. - usvojene su nove rusifikacijske politike prema svim ne ruskim narodima u sklopu Taškentske konferencije; pod sumnjivim okolnostima umro je istaknuti proukrajinski glazbenik Volodimir Mihajlovič Ivasjuk;
  • 1983. - izlazi odluka CK KPSS-a o pojačanom učenju ruskog jezika u svim školama; podjela razreda prema ukrajinskom i ruskom odjeljenju te povećanje plaće svim profesorima koji se služe ruskim jezikom; sustavno omalovažavanje i degradacija ukrajinskog jezika u sovjetskim javnim ustanovima pred internacionalnim ruskim jezikom; sovjetskom rusifikacijskom politikom u 1980.-tim odgojena je cijela nova generacija mladih rusofonih Ukrajinaca (posebno u jugoistočnoj Ukrajini) koji će nakon nezavisnosti bitno promijeniti broj pripadnika koji govore ukrajinskim jezikom kao materinjim s 89 na 67 posto;
  • 1984. - umiru poznati ukrajinskih pisci u sovjetskim zatvorima;
  • 1986. - dvodnevno prešućivanje Černobilske nuklearne nesreće; prema pojedinim ukrajinskim stručnjacima izvršen je etnocid u regijama Polissja (povijesno najstarije ukrajinske regije); prešućivanje posljedica povezanih s nuklearnom nesrećom;
  • 1989. - izlazi odluka CK KPSS- o jedinstvenom općedržavnom ruskom jeziku u SSSR-u; provodi se smišljena politika rusifikacije ukrajinskih i drugih neruskih prostora;
  • 1990. - Vrhovni Savjet SSSR-a usvojio je »Zakon o jezicima SSSR-a« kojim je ruskom jeziku pružen status jedinstvenog službenog jezika u SSSR-u;

Izvori za kronološki prikaz.[1][9][10]

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Ukrajinsko-hrvatske književne poredbe (Jevgenij Paščenko); Književni krug BZD, Zagreb, 2010.
  2. Ukrajincima oduzete, kulturna baština, etnonim, lingvonim, dakle osnovni elementi etničkog identifikacijskog koda. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2021. Pristupljeno 15. veljače 2011.
  3. Prema uvjerenju patrijarha Kirila Ukrajinci su u prošlosti pridonijeli stvaranju ruskog carstva i ruske Crkve, te je carstvo bilo djelomično i ukrajinsko. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 15. veljače 2011. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. Predstavnici Katoličke crkve i Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini.
  5. Ukrainian Diaspora: Russia.
  6. Russian police close Ukrainian library in Moscow. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. prosinca 2010. Pristupljeno 15. veljače 2011. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. Nalyvaichenko to OSCE: Rights of Ukrainians in Russia systematically violated.
  8. Đuro Vidmarović: Đ. Vidmarović: Kijevski dnevnik 2015. (9) . Veličanstveni spomenik sjećanju na Gladomor izvršen 1932./ 1933. nad ukrajinskim narodom, Hrvatsko kulturno vijeće, 12. kolovoza 2015.
  9. Pivtorak, Grygorij (2001.), Pohodženja ukrajinciv, rosijan, bilorusiv ta jihnih mov. ; Mify i pravda pro trjoh brativ zi »spiljnoji kolysky«, Kyiv, str. 134.-149.
  10. ФАКТИ РУСИФІКАЦІЇ УКРАЇНИ (ukr.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]